Bodljikavi štipavac ili obični uleks - žuti ljepotan "teške naravi"

Ulex europaeus (bodljikavi štipavac ili obični uleks) svojim upečatljivim gustim zlatnožutim cvjetovima i dugim vremenom cvatnje kao i neodoljivim mirisom koji podsjeća na kokos krasi obalne padine Zapadne Evrope, ponajviše Irske i Velike Britanije. Zahvaljujući svojim prilagodbama, ali i ljudskom nemarnošću, od europskog ljepotana postao je invazivna vrsta i ekološki problem diljem svijeta.

Malo je koja biljna vrsta diljem Irske toliko upečatljiva, neugodna na dodir, ali pak oku ugodna tijekom cijele godine kao što je to Ulex europaeus (bodljikavi štipavac, obični uleks). Ulex europaeus jedan je od 20-tak vrsta iz roda Ulex, koju karakteriziraju ekstremno velik broj bodlji koje osim zaštitne imaju i fotosintetsku ulogu. Sve vrste roda imaju upečatljive zlatnožute cvjetove s vrlo dugim periodom cvatnje. Rod Ulex autohton je na području zapadne Europe i sjeverozapadne Afrike te spada u porodicu lepirnjača ili mahunarki (Fabaceae). Ova porodica s 751 rodom i preko 19.000 vrsta čini oko 7% sveukupnog broja cvjetnica na Zemlji. Bodljikavi štipavac se rasprostire čitavim Zapadnom Evropom uz ugodnu oceansku klimu, ponajviše na području Velike Britanije i Irske.

Mlade biljke imaju listove nalik djetelini, a starije biljke grmolikog su izgleda, visoke 2 do 3 metara, pune plavičasto-zelenih, 1 do 3 cm dugih bodlji. Unatoč pomalo zastrašujućem izgledu, gotovo je nemoguće odoljeti brojnim mirisnim zlatnožutim cvjetovima koji neodoljivo podsjećaju na miris kokosa. Cvjetovi su tipičnog izgleda za vrste iz porodice Fabaceae i cvjetaju gotovo tijekom cijele godine. Upravo zbog izuzetno dugog vremena cvatnje nastala je irska narodna izreka "When gorse is out of blossom, kissing's out of fashion". 

Evolucijski vrlo prilagodljiva biljka 

Biljka je evolucijski vrlo prilagodljiva pa su se tako cvjetovi svojom morfologijom prilagodili brojnim kukcima oprašivačima. Da bi, primjerice, pčela došla do nektara kojim se hrani, prvo mora nogama gurnuti unutarnje latice, uslijed čega dolazi do izbacivanja tučka poput opruge pri čemu tučak udara u noge pune polena s prašnika prethodno posjećenog cvijeta. Nakon toga kukac ulazi u cvijet te sakuplja prašnike upravo oplođenog cvijeta, nakon čega leti na drugi cvijet. I tako se jedan ciklus oprašivanja zatvara, dok drugi istovremeno počinje.

Plod je tamno purpurno-smeđa mahuna često okružena blijedosmeđim ostacima cvijeta. Prilikom otvaranja mahune, tijekom izrazito vrućeg vremena, na tlo ispadaju dvije do tri male, crnkaste, sjajne, tvrde sjemenke. Sjemenke zadržavaju klijavost i do 30 godina. Bodljikavi štipavac ima za najboljeg prijatelja - mrava. Naime, sjemenke su opremljene hranjivim tvorevinama (elajosoma), zbog kojih mravi sakupljaju sjemenke i odnose ih u svoja skladišta pod zemljom. Nakon konzumacije jestivoga dijela sjemenke, mravi sjemenke ostavljaju unutar podzemnih skladišta koja su izuzetno povoljna za njihovo klijanje. Ovaj način interakcije mrava i biljaka u svrhu rasprostranjivanja naziva se rasprostranjivački mutualizam. 

Često je upravo ovo način zaštite vrste od požara koji je jedan od najvećih opasnosti za ovu vrstu. Zbog izuzetno velike količine eteričnog ulja vrsta je ekstremno zapaljiva te upravo požari čine jednu od najvećih opasnosti za ovu vrstu. Tako kruže priče da je upravo veliki požar u Londonu početkom rujna 1666. godine nakon kojeg je obnova grada trajala 10 godina, nastao upravo tako što je izgorio grm bodljikavog štipavca, te se vatra proširila na kuću kraljevskog pekara, odakle je nošen vjetrom brzo zahvatio i okolne kuće.

Grmovi su u 18. i 19. stoljeću rezani, sušeni i korišteni kao stočna hrana za konje i ostalu stoku, dok se pepeo spaljenog cvijeća u kombinaciji s glinom koristio kao zamjena za sapun. Rasprostranjenost ove vrste u svijetu danas je daleko šira od izvorne. Kada su je davne 1890. godine europski doseljenici uvezli iz Evrope u Ameriku kao ukrasnu vrstu, vrsta se dalje proširila diljem svijeta u oko 15 zemalja. Dok u europskim zemljama nije nimalo problematična biljna vrsta, u Australiji, Americi, Južnoj Africi i Novom Zelandu nije na “dobrom glasu”.

Postao invazivna vrsta diljem svijeta 

Naime, zbog svoje otpornosti na mnogobrojne negativne ekološke uvjete, mogućnosti obogaćivanja tla azotom, zaštite tla od erozije i na koncu zbog svojih vrlo malih ekoloških zahtjeva te pionirske uloge, bodljikavi štipavac se sadio na brojnim površinama. Kako i u svemu, kada se prijeđe određena granica, dolazi do negativnih posljedica, odnosno ugrožavanja autohtone vegetacije.

Nije trebalo dugo da bodljikavi štipavac postane invazivna vrsta diljem svijeta. Negativan utjecaj na šumarsku proizvodnju, pašnjake i parkove ne ogleda se samo kroz ekološki, već i ekonomski aspekt. Na primjer, u državi Oregon (SAD) ova vrsta prekriva oko 55.000 hektara, a na Novom Zelandu prekriva preko 5% ukupne površine države. Gledajući ove frapantne brojke s punim pravim se ova vrsta može smatrati jednim od najteže iskorjenjivih invazivnih vrsta, posebice na Novom Zelandu. 

Brojni pokušaji kontroliranog spaljivanja površina ili mehaničkog odstranjivanja nisu urodili plodom. Na Novom Zelandu se čak pokušalo i s biološkim metodama pomoću kukaca koji se hrane dijelovima biljke, ali rezultati su nezadovoljavajući, a jedini pomak dala je primjena herbicida. Bodljikavi štipavac svojim je izgledom, mirisom i ekološkim karakteristikama, kao i ekološkoj sposobnosti za opstanak, bez sumnje biljna vrsta (barem u svom prirodnom arealu) vrijedna divljenja.

Tekst/Foto: Ivan Limić