Što treba znati pri planiranju plodoreda

Čuvanje plodnosti tla na oranicama ostvaruje se dobrim gospodarenjem na gospodarstvu, a pri tome se veliki značaj pridaje dobrom planiranju plodoreda, posebno u ekološkoj proizvodnji.

U ekološkom ratarenju, u strukturi plodoreda, krmne i leguminozne biljke odnosno usjevi za zelenu gnojidbu zauzimaju najmanje 20% obradivih površina, a strnine ili okopavine ne smiju obuhvatiti više od 50%. Pri tome treba koristiti biljke sa različitom dubinom zakorjenjivanja, različitom potrošnjom i potrebama za pojedinim hranivima.

Plan plodoreda ne može se preuzeti ni kopirati, već se mora u potpunosti prilagoditi uslovima svakog pojedinog gospodarstva, vrijednosti usjeva za održavanje plodnosti, sposobnosti čuvanja hraniva, mogućnosti suzbijanja štetnih organizama (korovi, bolesti i štetnici) te o raspoloživosti radnom snagom i mehanizacijom.

Vrste i sorte koje čine plodored su one:

• koje su tražene na tržištu,
• čijoj proizvodnji proizvođač ima dovoljno znanja i iskustva,
• za čiju proizvodnju postoji raspoloživa oprema,
• za koje se način đubrenja i obrade može prilagoditi tipu zemljišta i ostalim lokalnim agroekološkim uvjetima,
• za koje postoji dovoljno radne snage na gospodarstvu,
• čiji se optimalni rokovi sjetve i berbe uklapaju u optimalan raspored korištenja prirodnih i ljudskih resursa na gospodarstvu,
• čija se proizvodnja uklapa u raspoloživi proračun gospodarstva, a obećava ekonomičnost.

Razvojem ekološke proizvodnje došlo je do širenja zapostavljenih ili uvođenja novih vrsta u nova područja proizvodnje, poput: pira-poznatog i kao dinkel, krupnik ili spelta (Triticum spelta), tritikale (Triticosecale), heljda (Fagopyrum esculentum), lan (Linum usitatisimum), štir (Amaranthus sp.), kinoa (Chenopodium quinoa), batat (Ipomoea batatas), čičoka (Helianthus tuberosus) i dr., koji pretežito imaju skromne zahtjeve prema tlu i agroklimatskim uvjetima, a traženi su na tržištu.

Osnova za izbor plodoreda su tlo, biološke specifičnosti biljaka kao i dobar odabir predusjeva. Stoga se pri izradi Plana plodoreda treba koristiti slijedećim podacima:

Primjeri dobre smjene usjeva:

• Ozima pšenica poslije raži i zobi daje dobre prinose, a poslije ječma zbog bolesti značajno smanjuje prinose.
• Ozimi ječam dobro uspijeva poslije raži i zobi, a u ponovljenoj sjetvi daje niže pri­nose.
• Povoljne smjene strnih žita su: zob-ozima pšenica, ozima pšenica-zob.
• Zob poslije pšenice daje veće prinose nego poslije krumpira ili šećerne repe, jer u sušnim godinama zob pati od nedostataka vode.
• Kada je neophodno ponoviti sjetvu strnine na istoj parceli, trebalo bi se opredijeliti za različitu biljnu vrstu (ječam, zob, tritikale).
• Paradajz se može gajiti i do dvije godine uzastopno na istoj parceli, ali nikako poslije paprike, plavog patlidžana i krumpira.

Primjeri smjene usjeva koje treba izbjegavati:

• Jari ječam poslije zobi;
• Pšenica nakon ječma;
• Jari ječam nakon ozimog ječma;
• Zob nakon zobi;
• Sjetvu heljde nakon pšenice, zbog prijenosa bolesti prizemnog dijela stabla;
• Suncokret zbog velikog napada bolesti i štetnika na istoj parceli može se sijati tek svake pete godine;
• Soja, uljana repica i grašak imaju zajedničke bolesti sa suncokretom, te vremenski razmak između sjetve ovih usjeva i suncokreta treba da bude najmanje četiri godine.

Različite potrebe usjeva za hranjivima

Pojedine vrste biljaka imaju različite zahtjeve prema hranivima i na različite načine osiromašuju tlo. Kukuruz, repa i plodovito povrće zahtijevaju više hraniva od strnih žita i jednogodišnjih leguminoza. Lupina, bob, soja i heljda dobro iskorištavaju teže pristupačne oblike fosfora, te se poslije ovih usjeva povećava sadržaj lako pristupačnog fosfora.

Poslije leguminoznih biljaka treba gajiti one vrste koje najbolje iskorištavaju povećan sadržaj dušika u tlu.

Specifične potrebe pojedinih povrtarskih i ratarskih vrsta za hranjivima

• Vrste sa povećanim zahtjevima za dušikom: salata, kupus, kelj, karfiol, brokula, kelj pupčar, kukuruz (za zrno i silažu), šećerna repa, paprika, ozima pšenica;
• Vrste sa povećanim zahtjevima za fosforom i kalcijem: paradajz, paprika, patlidžan, krastavci, dinje, bundeve, šećerna repa;
• Vrste sa povećanim zahtjevima za kalijem: luk, mrkva, bijeli luk, poriluk, repa, rotkvica, krumpir, suncokret.

Regulacija štetnih organizama (bolesti, štetnici, korovi)

Usjevi koji su botanički svrstani u iste familije ne treba neprestano uzgajati na istoj površini, jer se u tlu jednostrano nagomilavaju štetne materije koje potiču djelovanje štetnih organizama. Stoga je potrebno dobro isplanirati prostornu i vremensku smjenu usjeva.

Kada su u pitanju bolesti i štetnici, treba voditi računa o vremenskom periodu koji treba proći da bi jedan usjev ponovo došao na isto plodoredno polje. Smjenjivanje lisnatih i korjenastih vrsta sa žitima, također je preventivna mjera u borbi sa štetnim organizmima. Primjerice, višegodišnje krmne kulture potiskuju gljivu koja izaziva polijeganje strnih žita, a kadifa, šparoga, neven, facelija i raž su poznate antinematodne vrste.

Autorica: Ljubica Magdič, struč. spec. ing. agr.

Foto: Bigstockphoto/Eva Alex