Kunićarstvo

Kunićarstvo

Kunić (Oryctolagus cuniculus) ubraja se kao sisavac u razred glodara (Rodentia) i u porodicu zečeva (Leporidae). Kunići su izuzetno društvena bića, u prirodi uvijek žive u grupama. Veći dio dana i noći provode u spavanju. Najaktivniji su predvečer i navečer, tako da bi im se tada trebalo omogućiti slobodno kretanje, posebno ako su većinu dana zatvoreni u kavezu. Kunići se koriste za proizvodnju mesa, krzna, vune, gnoja, a uzgajaju se i za potrebe laboratorija

Sistemi proizvodnje kunića

U praksi razlikujemo tri vrste uzgoja i to: seoski, poluintenzivni i intenzivni.

  • Seoski ili familijarni uzgoj karakterističan je za uzgoj kunića od 5 do 20 ženki. Proizvodnja se odvija na poljoprivrednim imanjima i meso koje se proizvede na takav način većinom se koristi u domaćinstvu. Tehnologija uzgoja je jednostavna tako da se kunići hrane samo neznatno s industrijskom hranom.
  • Poluintenzivni uzgoj se provodi na farmi s oko 300 ženki gdje je dovoljno da brigu vodi jedna osoba. Tehnologija uzgoja je naprednija i modernija.
  • Intenzivni ili industrijski uzgoj se provodi na farmama s više od 300 ženki. Ulaganja su značajnija i da bi se mogli pokriti troškovi, tehnološki proces uzgoja mora odgovarati ritmu intenzivne proizvodnje.

Gnijezdo mora biti dobro zaštićeno s temperaturom između 30 i 35˚C, a idealna temperatura prostorije u kojoj borave bi trebala biti 15 – 20 ˚C. Proizvodni proces kunića vezan je za trajanje svjetlosnog dana, najveća proizvodnja je tokom proljeća, a najmanja tokom jeseni. Jedni od najvažnijih objekata u proizvodnji su kavezi. Tako razlikujemo flat deck kaveze za rasplodne kuniće (na 1m²-15 do 16 tovljenika), kalifornija (na 1m²- 17 do 18 tovljenika) i baterija-kavez (na 1m²-20 do 23 tovljenika) za tov i remont.

Razmnožavanje kunića

Zrelost kunića zavisi o pasmini. Srednje teška pasmina ženke zrela je s 4,5 do 5 mjeseci starosti, dok su mužjaci zreli s 5  do 6 mjeseci starosti. Ženka kunića nema regulisan estrusni ciklus kao krava, ovca ili krmača. Ženka prihvaća mužjaka samo u estrusu. Na svakih 20 ženki ide jedan mužjak. Ženke ostaju bređe najviše tokom proljeća, dok postotak opada prema jeseni i tokom zime, zbog smanjene dnevne svjetlosti. Za kuniće je karakteristična pojava lažne trudnoće. Graviditet traje 29 do 31 dan.

Hranidba kunića

Pri držanju kunića u malim skupinama hranimo ih voluminoznom hranom (svježa lucerka, djetelina, suha lucerka suha djetelina i trave) uz dodatak zobi, ječma, pšenice, kukuruza, mekinja, uljane sačme i rezanca šećerne repe. U koncentratima za hranidbu kunića nalazimo dehidrirano lucerkino brašno, suncokretovu sačmu, krmno brašno, kalcijev karbonat, natrijev hlodir, vitamine i minerale.

Proizvodnja mesa kunića

Meso je najvažniji proizvod kunića. Osnovna svojstva mesa kunića su visok postotak bjelančevina, vitamina B kompleksa i minerala. Meso ima veliku hranjivu vrijednost, lahko je probavljivo i ima malo masti. Sastav i kvalitet mesa ovise o pasmini, dobi, spolu, načinu držanja i načinu hranidbe. Tovni kunići za 1 kg prirasta utroše 3,25 do 4,5 kg hrane. Klanjem i obradom kunića mlađih od 12 sedmica dobivamo trupla težine od 0,80 do 1,80 kg, za što je potreban kunić žive vage od 1,3 do 2,7 kg. Rentabilnost kunićarske proizvodnje zavisi o produktivnosti rasplodnih kunića, proizvodnosti mladih kunića i prodaje i plasmanu proizvoda. Pasmine za meso i krzno su krupnog okvira, mirnog temperamenta i dostižu masu i do 10 kg. U ove pasmine ubrajamo belgijskog orijaša i francuskog ovnolikog kunića. Također, pasmine za meso su karakteristične za proizvodnju kvalitetnog mesa. Najčešći su kalifornijski i novozelandski kunić kao i hibridi dobiveni križanjem tih dviju pasmina

Proizvodnja krzna kunića

Ovu proizvodnju dijelimo na dobivanje krzna koje sadrži dlaku (krzno) i kožicu koja ne sadrži dlaku. Krzno je zapravo kožica s dlakom svih vrsta kunića, osim angora kunića. Kvalitetno krzno je čvrsto, grubo i svilenasto. Površine od 5 do 25 dm2. Najkvalitetnija su krzna bijelih pasmina kunića. Skidanje krzna vrši se odmah nakon iskrvarenja i na dva načina : guljenjem i svlačenjem. Pasmine za krzno i meso odlikuju se lijepom bojom i kvalitetnim krznom (činčila kunić, francuski srebrnasti kunić, njemački srebrnasti crni kunić, bečki plavi kunić, rex pasmine, havana kunić).

Proizvodnja vune kunića

Za proizvodnju vune koristi se angora pasmina kunića. Dobiva se vuna od 5 do 8 cm dužine. Dobiva se čupanjem, češljanjem ili šišanjem. Vuna angora pasmine je nježna i lagana, izvanredno održava toplinu, nema masnog znoja, deset je puta toplija od ovčje vune pa se lahko mješa s ostalom vunom. S obzirom na boju imamo tipove crne, sive ili riđe boje kao i tipove s dvostrukom bojom. U proizvodnji uglavnom susrećemo angora kuniće s bijelom bojom pa su one i na tržištu najtraženije. Od jednog angora kunića godišnje se dobije 300 do 600 g vune, a od 1 kg vune dobije se 2,5 m tkanine. Kod kunića postoje tri vrste dlake i to osjate dlake, osjato-vunaste dlake i vunaste dlake. Krzno je kvalitetnije ako ima više vunastih, a manje osjatih dlaka.

Bolesti kunića

Najčešće bakterijske bolesti su: pastereloza gdje kunići imaju upalu očne i nosne sluznice i genitalne infekcije popraćene gnojnim iscjetkom, tularemija, klostridijske enterotoksemije popraćene vodenastim ili krvavim proljevom gdje je mortalitet visok, spirohetoza, stafilokokoza (brza uginuća), salmoneloza, listerioza, tuberkuloza, zarazna hunjavica i tyzzerova bolest kojoj su najviše podložni mladi kunići.

Virusne bolesti koje se javljaju su miksomatoza  gdje se pojavljuju miksomatozni čvorovi  u blizini očiju, usta, nosa, uški i genitalija, temperatura iznosi 41˚C tako da je smrtnost do 99%; fibromatoza je tumorozna bolest vezivnog tkiva; boginje koje su popraćene visokom tjelesnom temperaturom, gubitkom apetita, proljevom i na kraju se javljaju mrlje na koži i papule promjera 1cm, smrtnost može biti i do 46%; hemoragična virusna bolest ili bolest „X“ zbog koje su bili zaustavljeni gotovo svi prometi kunića kada se pojavila. Preventiva je vakcinisanje dva puta godišnje.

Literatura :

  • S. Omrčen – Kunićarstvo ( NZG, Zagreb, 1995)