Planinari očekuju i 500 gostiju na druženju "Čičkovim stazama po Majevici"

Planinarsko društvo "Čičak" je po mnogo čemu neobično. Registrovano je sad već davne 2001. godine u Odžaku, grupom entuzijasta i ljubitelja prirode iz Orašja, a njihov planinarski dom "Leptiri" je smješten na 200 metara nadmorske visine u Bijeloj, nadomak Brčkog i podno Majevice.

Ovo društvo broji oko 100-njak članova iz raznih krajeva Hrvatske, zatim iz naše zemlje iz Održaka, Domaljevca, Brčkog, a najviše ih je iz Orašja. Mato Vijušić sadašnji penzioner i nekadašnji predsjednik ovog planinarskog društva, govori nam da je društvo odmah po registraciji 2002. godine obilježilo pet planinarskih staza na ovom dijelu Majevice, iznad njihovog planinarskog doma, sa čije lokacije puca pogled čak prema Županji u susjednoj Hrvatskoj.

Imaju i "penzionersku stazu"

Prilikom naše posjete, u planinarskom domu zatičemo i Matu i Ružicu Čančarević, sadašnju predsjednicu ovog Udruženja, koji sa još nekolicinom članova i njihovom djecom, čiste i kose travu oko objekta pripremajući se za njihovo okupljanje i druženje krajem mjeseca juna.

"Kako rekoh imamo za sad pet mapiranih, obilježenih staza koje su za ozbiljne planinare koji aktivno borave u prirodi i imaju kondicije, te jednu koju nazivamo 'penzionerska staza' za one ljubitelje prirode koji nisu aktivni planinari, koja se može preći za oko dva sata hoda. U planinarstvu se staze ne mjere kilometrima već satima provedenim u prirodi ili vremenom koje grupa planinara može preći određenu stazu” nastavlja nam sa ushićenjem pričati naš sagovornik.

U slučaju ekocida i besplanske sječe šume često im staze budu poremećene, ali oni to opet dovedu u red. Mladima poručuje planinar, ali i pjesnik Mato, da se odmore od društvenih igara i više vremena provode u šumi u prirodi da osjete tu pozitivnu energiju i simbiozu čovjeka sa njom: cvrkut ptica, lak hod i disanje, gdje se opuštaju i uživaju sva čula.

Kako izgledaju druženja planinara, pogledajte u galeriji fotografija koje su nam ustupili - ovdje. 

"Planinari su susretljivi i jedni drugima otvaraju duše, mnogima omladini ljudima promovišem planinarstvo bar da pokušaju  da samo probaju. Ne može se riječima opisati kakva je Bosna i Hercegovina iz perspektive planinara, ne mogu da izdvojim  niti jednu bio bih nepravedan prema drugim planinama, 'ajde recimo Vranica, ništa manje po ljepoti ne manjkaju ni druge naše planine", neodlučan je Mato.

Bosanske planine najljepše

Pričaju nam da su zajedno obišli mnoge planine u Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Makedoniji, upoznali mnogo dobrih ljudi planinara i sprijateljili se s njima, ali "bosanske su nam najljepše i najdraže i uvijek im se rado vraćamo na nekim smo bili i više puta, nismo obišli sve, ali nam je to želja i cilj" dodaje Ružica, koja priču nastavlja u jednom dahu.

Kaže da među planinarima nema loših ljudi, pristrasno zaključuje ili ih ona bar nije srela.

"Kad smo negdje u posjeti danju smo na stazi u šumi u prirodi, a sa smirajem dana započinju pripreme za okupljanje i druženje uz hranu i piće, logorsku vatru i priče, nerijetko se zasvira, zapjeva i zaigra do dugo u noć", govori nam Ružica.

Posljednji vikend mjeseca juna obilježavaju svoj dan za planinarenje, okupljanje i druženje pod motom "Čičkovim stazama po Majevici"  kada ugoste od 200 do 500 planinara iz cijele regije pa i šire. Taj dan se provede oko 3 do 4 sata na stazi, a nakon toga dodjeljuju se povelje svim učesnicima na stazi i pehare planinarskim društvima, za dio gostiju u dvorištu Planinarskog doma  razapinju se šatori za prenoćište.

Ljudi ih posjećuju i oni im uzvraćaju posjete, a sa nekima su se zbratimili kao što je hrvatsko planinarsko društvo "Malačka" iz Kaštela.

"Kada nismo negdje u posjeti vikendom na planini sa drugim planinarima u našem domu se okupljamo svaki vikend spremni ugostiti i primiti svakog novog člana ili ljubitelja prirode", kažu nam.

Mato ipak jedno okupljanje planinara s razlogom izdvaja "Dani planinara pjesnika i umjetnika" u organizaciji Planinarskog društva iz Slavonske Požege, gdje osim planinarenja učesnici se nadmeću i u poeziji gdje je naš sagovornik Mato Vijušić odnio pobjedu napisavši pjesmu posvećenu majci.

Nakon perioda korone pojedini ljudi su malo zaustavili korak i okrenuli se zdravijem načinu življenja i prirodi, ali ipak to nije dovoljno u našem društvu nije aktuelno planinarenje uzevši u obzir navike ljudi nekih zapadnih kultura. Nismo još svjesni benefita koje priroda i planinarstvo pruža, taj osjećaj da se saživiš sa njom i ljudima koji nisu opterećeni teškim temama.