Pečurka ili kako je mi uporno zovemo šampinjon, jedna je od gljiva dobrih za gljivare-početnike. Obiluje hranjivima, vitaminima i mineralima, te će obogatiti svaki obrok u koji je dodana, no može li se prilikom berbe pogriješiti?
Pečurke ili šampinjoni su omiljene gljive iz reda lističarki koje žive razlažući uginule organizme. Najpoznatija je poljska pečurka ili rudnjača Agaricus campestris (L.) Fries (naslovna fotografija, Agaricus campestris i razni Leucoagaricusi). Nalazimo ih na livadama, travnjacima i pašnjacima no neke vrste rastu u šumama.
Klobuk veličine 5-12 cm je svilenkasto bjelkast do blago smećkast kad pokisne, najprije polukuglast pa splošten. Gusti listići karakteristično su rozo-crvene pa do čokoladno smeđe boje kako gljiva stari. Stručak je bijeli, 3-6 cm dužine ponekad s ostacima brzo prolaznog vjenčića. Okus i miris joj je izvanredan. Postoji mnogo varijeteta Agaricusa i većina ih je jestiva, no postoje i one koje mogu uzrokovati ozbiljne probavne probleme. Prije odlaska u gljivarenje berač mora biti informiran o postojanju otrovnih pečurki, a početnik treba biti svjestan i ostalih sličnih gljiva drugih rodova od kojih su neke smrtno otrovne.
U svakoj trgovini nude se svježi šampinjoni. Smeđi i bijeli okruglasti klobučići, omiljena su namirnica u mnogim jelima. No, ubrati divlje šampinjone, tačnije zvane divljim pečurkama je poseban doživljaj.
Beru je i znalci i početnici. Ovi potonji često nisu svjesni da postoje i otrovne izgledom jako slične neiskusnom oku. Najpoznatija je otrovna Agaricus Xanthoderma Genevier koja na prvi pogled izgleda kao jestivi šampinjon. No, postoje neke suptilne razlike. Ona se češće javlja u gušćim nakupinama na travnjacima, a odozgo ponekad dobiva sivkasti premaz. Kada je stara ili oštećena, ne poprima roskastu boju kao jestivi šampinjon već može blago požutjeti.
Osobine po kojima ju je najlakše prepoznati su: žarka žuta boja koja se javi na bazi stručka netom nakon rezanja (kasnije blijedi), te neugodan miris na karbolnu kiselinu (karbon ljepila, boje ili tinte). Otud i ime karbolna pečurka. Miris dolazi još više do izražaja kuhanjem, pa ako vam je nešto sumnjivo prilikom spremanja, bacite ih.
Šest osoba u bolnici - uhapsili staricu koja je prodavala otrovne gljive
Ova gljiva uzrokuje želučano-crijevni sindrom trovanja što znači da se pojavljuju mučnina, povraćanje i proljev ubrzo nakon konzumacije. Slično djeluje i Agaricus placomyces. Najčešće raste istovremeno ili odmah nakon poljske.
Osim zamjene jestive s onom otrovnom, neiskusnom gljivaru mogla bi se potkrasti i kobna greška. U rod pupavki ubrajamo neke od naših najotrovnijih gljiva. Među njih ubrajamo kobnu zelenu, bijelu, smrdljivu i žućkastu pupavku. Iako nabrojane ne rastu na pašnjacima, uvijek treba biti na oprezu na zalutalu pupavku s ruba šume. Smrtno otrovna zelena posebno je lijepa gljiva koju ćete teško zamijeniti s pečurkom zbog njene maslinasto-zelene boje, ali smrdljiva Amanita virosa Lam ex Secr. i bijela Amanita verna Lamp ex Fr. mogu zaviti u crno cijelu porodicu nesmotrenog tragača.
Zato je važno brati samo one koje imaju roskasto-smećkaste listiće, te obratiti pažnju na jajasti ovoj na dnu stručka ili naglašeno zadebljanje stručka, a koji su tipični za pupavke. Preslice su jestive iz roda Amanita prepoznatljive po izrazito češljasto narebranom rubu klobuka. No, je li potrebno riskirati vlastiti i živote bližnjih, berući onu u koju niste sigurni?
Osim otrovnica, nepažljivom gljivaru će se berući pečurke u košari naći i one roda Leucoagaricus, odnosno turkinja i njeni srodnici. Turkinja ima bijele listiće, a nekim vrstama sredina klobuka u starim danima posivi. Ne mirišu ugodno, ali su jestive.
Što se tiče roda Agaricus, možete često susresti veliku pečurku ili kračun, šumske pečurke, lipiku i druge. Sve su one jestive, ali za neiskusnog berača predstavljaju problem jer on u svakom trenutku mora biti siguran tačno koju je vrstu stavio u korpu.
Da bi sa samopouzdanjem brali prave, treba provesti godine i godine u druženju s gljivama. Postoje brojna društva gdje početnik uz iskusnog berača lakše može svladati osnove.
Dodatno, na Facebooku postoji nekoliko grupa gdje članovi koji jedni drugima na osnovi fotografije pomažu identificirati gljive. I tako zajedno uče. Izbora ima, a znati sve o gljivama, ne može niko. Pravi gljivar nije onaj koji tvrdi da poznaje sve, već onaj koji je svjestan koliko još gljiva nije upoznao.
Tagovi
Autorica