Čekajući da snijeg pokori: "Ne sluti ove na dobro, moj rođače"

"Ni zime nisu što su nekad bile", vajka se 70-togodišnji domaćin u selu Stolac kod Viegrada. Za razliku od svojih komšija, onomad kaže nije potrčao da bude avangarda, kako su komunisti govorili, odnosno radnička klasa i kao radnik odradi svojih osam ili sedam sati, a onda dokoliči, pije po kafanama, šeta po korzu ili bistri lokalnu politiku, ali samo toliko koliko je dozvoljeno. 

Seljak Miloje Šimšić se dičio onim što taj naziv nosi, prezirao je socijalistički - individualni proljoprivredni proizvođač, zadruge i kooperanti, jer je želio da bude sam svoj gazda. Ovih dana žmirka na zubatom decembarskom suncu i ne može čudu da se načudi.

Nije zima ono što je nekad bila

"Sve se poremetilo, temparuta i do 15 stepeni umjesto minusa i mrazeva, snijega nema ni na Velikom Stocu, trava se zeleni, kao u maju, a na stablu jabuke ni lišće još nije opalo. Ne sluti ove na dobro, moj rođače", deklemuje cupkajući nogom po skoro suvoj zemlji.

Kad čovjek stari najviše razmišlja o prošlosti jer budućnost mu se ubrazano neumitno skraćuje. Svi mjeseci koji imaju u riječi slovo R, prisjeća se, bili su u ovom selu pod dubokim snijegom.

"Napada kao iz rukavice, zatrpa ograde i puteve, natovari se na krovove štala, i drugih objekata kao da će ih polomiti. A sjeverac sa Malog Stoca zapjeva i zažviždi, nose snijeg kao da je perce, pravi namete, utjera ukućane u kuće a stoku u štale i tako danima", priča starina.

Manje poslova zimi, pa i na selu

Seljački poslovi se smanjuju, u toku dana treba napojiti stoku na koritu, govedima prebaciti sijeno u jasle a ovcama "list" u tor ili štalu, unijeti drva u kuću i rani lijegati u krevet jer se radno i smrkava.

"Jedan od poslova koji u to vrijeme treba obaviti je izvlačenje stajskog đubreta u njive. Prvo se đubre 'kida', odnosno sakuplja u štali, te se  gvozdenim vilama izbacuje kroz male prozorčiće bez stakala, koji se zovu kidionice. Kad gomila đubreta naraste čeka se poseban dan da bi se razvezla u njive gdje će se u proljeće sijati pšenica, kukuruz, zob, ječam, ili povrće krompir, boranija, krastavac, paradajz", priča Miloje.

Seljaci i tada gledaju u nebo, kaže nam, čekaju dašak južnog vjetra bez padavina, sunčan dan, poslije koga slijedi izuzetno mrazovata noć da "načet" snijeg "pokori" odnosno stvrdne se na površini toliko da se po njemu može koračati.

Najvažniji posao, njivu nađubriti

Seljaci bi tog mrazovitog dana upregli volove u posebne saone, natrpali u njih đubre, koje se još od sagorjevanja pušilo, i vukli ga u njive.

"Bio je to za nas važan posao, jer ako je njiva nađubrena, biće i dobrog roda. Pokorica omogućava da se njiva ne utaba, da saone i volovi  ne upadaju u blato. Uveče se domaćin osvrne iza sebe, pogleda u njivu, gdje se vide kupe crnog đubreta, pravilno raspoređene na bijeloj podlozi i onda mirno zaspi težačkim snom", ističe seljak sa Stoca.

Pokorici na snijegu, pored seljaka, radovala su se i seoska djeca, koja su  iznosila iz šupa ručno napravljene skije i sanke, te po cijeli dan uživala u zimskim radostima. Snijeg nije bio mokar i težak, jedino su se morala paziti da na njegovoj tvrdoj pokorici ne izgrebu ruke ili lice prilikom pada na sankanju i skijanju.

Traje to danima dok malo ne odjuži, minusi izgube moć, a onda opet počne da pada snijeg kao iz rukavice. Seljaci se tada okupljaju po kućama, "sijele" do kasno u noć, pijuckaju rakiju, prisjećaju se važnih događaja ili planiraju šta će raditi na proljeće.

"A zima nekada  je bila duga k'o gladna godina, a ne kao ove sad", mudruje seljak Miloje iz višegradskog sela Stolac.