Zaboravu otela stare sorte jabuka i krušaka

Velika zaljubljenica u prirodu i voćarstvo, a posebice u stare sotre jabuka krušaka i drugog voća, Marieta Grbić iz banjalučkog prigradskog naselja završila je studij ekologije na Fakultetu za ekologiju Univerziteta za poslovne studije u Banjaluci i nedavno sa čistom desetkom obranila svoj završni rad na temu "Organska proizvodnja jabuke i kruške na području Šargovca".

Posvetila ga je, kaže, svome djedu Jakovu Debeljaku, ponajprije dobrom čovjeku i vrsnom voćaru-praktičaru koji je na nju spontantano prenio veliku ljubav prema voćarstvu. Bio je to razlog za ovaj razgovor u kojemu nam Marieta govori o svom dvogodišnjem istraživanju jabuka i krušaka, trenutnom stanju starih sorti na području Šargovca koje zbog urbanizacije nestaju u tom banjalučkom dijelu, o organskoj proizvodnji voća i brizi pojedinih institucija za stare sorte.

Pronašla sebe u prirodi i prirodu u sebi

Marieta, na početku ukratko o sebi i o obitelji?

Sa suprugom Željkom i troje prekrasne djece: kćerkom Vedranom (16), te sinovima Viktorom (12) i Vanjom (8) izvrsnim sportašima, živim u banjalučkom prigradskom naselju Šargovac. Željko je takođe "sportski čovjek" našeg grada, član je Skupštine FK Borac, a i delegat u prvoj ligi RS. Od 2007. godine kao medicinska sestra radim u Sigurnoj kući Banjaluka - skloništu za žene i djecu žrtve nasilja u porodici.

Kada sam sa 32 godine odlučila studirati ekologiju, tada sam pred sebe postavila možda i jedan od najtežih zadataka u mom životu: biti uspješna studentkinja, uspješna i brižna majka troje djece, a pored toga dobra supruga, radnica, kćerka, sestra, prijateljica... Slagala bih kada bih rekla da nije bilo teško. Ponekad su to bili i nadljudski napori, ali su me od malena učili upornosti i da se svaki posao mora završiti.

Mi smo bili djeca koja kad se požele malina odu u malinjak, sjednu u njega i jedu maline do mile volje. Tako je bilo i sa drugim voćem i povrćem.

Zbog čega ste se odlučili za studij ekologije?

Dok sam pohađala medicinsku školu, ni u jednom trenutku nisam razmišljala da postanem ljekar. Međutim, po završetku srednje škole sam počela da radim i nisam imala mogućnosti da studiram tako da je to ostavljeno za neke bolje dane. Kada mi se ukazala prilika da studiram, bez puno razmišljanja sam odabrala ekologiju, jer me oduvijek privlačila savršenost prirode, priroda je za mene bila svetinja koju treba njegovati, čuvati i uživati u njoj. Gledajući kako je ljudi ruše, kako je otuđuju u korist materijalnog bogatstva, kako je ubijaju lagano, poželjela sam postati jedan od njenih zaštitnika, zagrliti ju i pružiti joj bezuslovnu ljubav. Onog dana kada sam došla na prvo predavanje znala sam da sam pronašla sebe. Sebe u prirodi i prirodu u sebi.

Otkud ta ljubav prema voćarstvu i prirodi uopće, kada ste osjetili da Vas to prožima?

Potekla sam iz familije Debeljak, koja je oduvijek bila radnička familija, koja se bavila poljoprivredom , naročito voćarstvom i povrtlarstvom, a dok je djed bio živ i pčelarstvom. Moj djed, Jakov Debeljak, bio je nadaleko poznat "majstor" voćarstva i predavao je praksu voćarstva i povrtlarstva u Poljoprivrednoj školi u Banjaluci.

Otac Luka je takođe završio Srednju poljoprivrednu školu i danas se bavi voćarstvom. Djed je godinama kupovao parcele, krčio ih i na njima podizao voćnjake. Uz djeda smo i mi, njegova unučad odrastali, radili i učili. Kao njegova mezimica nisam se odvajala od njega.

Uzori djed Jakov i otac Luka

Mi smo bili djeca koja su imala kupine i maline, crvene i crne ribizle, ogrozd, mnogo sorti trešanja, jabuka, krušaka, šljiva, grožđa, dunje, kajsije, breskve, mušmule, lješnjake, orahe, dudove, jagode, mi smo bili djeca koja kad se požele malina odu u malinjak, sjednu u njega i jedu maline do mile volje. Tako je bilo i sa drugim voćem i povrćem. Uvijek smo mi djeca brali i pripremali baki voće i povrće koje je utorkom prodavala na gradskoj tržnici. Djed Jakov uvijek nas je okupljao oko sebe, to su bila divna druženja. Zimi dok bi djed pleo korpe u kući, mi bi krtili kukuruze i slušali njegove priče.

Djed je dosta i putovao. Često je vodio i mene. Obišli smo zajedno mnoge gradove bivše Jugoslavije. Svugdje je imao puno prijatelja. Volio se našaliti, bio je vrijedne i široke ruke, jednom rječju bio je ljudina. Pomogao bi svakom, a ljude je dijelio na dobre i loše. Djed je spontano i nesvjesno prenio na mene ljubav prema ljudima, prirodi i voćkama. Ta ljubav pustila je duboke korijene. Djed je bio, ostao i biće uvijek moj uzor.

Zašto ste se odlučili za temu o starim sortama jabuka i krušaka na području Šargovca?

Naše prigradsko naselje Šargovac proteže se na osunčanim brežuljcima, sjeverozapadno od Banjaluke i nalazi se 9 km od centra grada i prati ga glas voćarskog kraja. Godinama pomažući i uživajući sa mojom familijom u našim voćnjacima, voćke su mi prirasle srcu i zato sam za temu odabrala baš voće. Birajući između više vrsta voća, odabrala sam kruške i jabuke, jer su one bile najbrojnije u našim voćnjacima, a i na cijelom području Šargovca bilo je dosta krušaka i jabuka.

Nabrojite nam sorte jabuka i krušaka koje još obitavaju na šargovačkom području.

Na teritoriji Šargovca pronašla sam 13 sorti jabuka: Petrovača bijela, Petrovača crvena, Djedovača, Šarlamovski, Zlatna Parmenka, Prijedorska Zelenika, Tvrdokorka, Bobovec, Ljepocvjetka, Kanatka, Goriška Sevka, Funtača i Paradija. Ono što bih napomenula kod jabuka je da sam ove godine uočila još jednu jabuku koja nije bila rodna u periodu kada sam istraživala za diplomski rad, a ima veoma staro stablo i interesantan plod, a u Šargovcu je zovu Ivanlija. Pronašla sam i 10 sorti krušaka: Sarajka, Karamut, Kaluđerka, Jeribasma, Takiša, Julska Ljepotica, Boskova Bočica, Miholjača, Ljeskovača i Lubeničarka.

Desetkovana stara stabla voćaka

Kako je na Univerzitetu ocijenjeno vaše zauzimanje za stare sorte što je ujedno i značajan doprinos ideji njihova očuvanja na banjalučkom području?

Moje zauzimanje za stare sorte voća, na fakultetu je prihvaćeno veoma pozitivno i odobravajuće. Naročito su se oduševili profesori koji su usko povezani sa organskom proizvodnjom hrane. Moju korpu sa plodovima starih sorti krušaka i jabuka koju sam koristila pri odbrani Završnog rada sam poklonila fakultetu kako bi je izložili na predstojećem skupu ekologa i proizvođača organske hrane, što je oduševilo moju mentoricu doc. dr. Obreniju Karamanda, kao i ostale članove komisije.

Kako sada nakon svih saznanja ocjenjujete stanje voćarstva na području koje ste istraživali?

Jabuke i kruške predstavljaju najzastupljenije voće na našim prostorima, a svakim danom stare sorte jabuka i krušaka (visokostablašice) ljudi u svojim voćnjacima i baštama zamjenjuju novim sortama. Istraživanje na teritoriji Šargovca, gdje se nekada nalazio veliki broj različitih starih sort i jabuka i krušaka, je pokazalo da se u Šargovcu nalazi još samo poneko stablo koje odolijeva vremenu. Stabla starih sorti na teritoriji Šargovca su desetkovana. Najveći negativan uticaj je nesporno imala urbanizacija ovog prigradskog prostora.

Pronašla je i 10 sorti krušaka: Sarajka, Karamut, Kaluđerka, Jeribasma, Takiša, Julska Ljepotica, Boskova Bočica, Miholjača, Ljeskovača i Lubeničarka.

Masovnom gradnjom kuća na relativno malim parcelama prvo su stradala velika stabla, a njihovo mjesto zauzelo je patuljasto voće. Nekada je veći broj članova porodice živio u jednoj kući ili najviše dvije i ostajalo je mnogo prostora za sadnju visokostablašica. Danas se taj prostor rasparčao na mnogo malih parcela (zbog što veće zarade na prodaji parcela i zbog što većeg broja zainteresovanih da grade kuće na tim malim parcelama).

Ono što bi ovdje bilo zanimljivo napomenuti, je to, da je istraživanje pokazalo da je u Šargovcu ostalo najviše stabala Petrovače bijele, zašto? Zato što je stablo te jabuke znatno manje od ostalih sorti, ima manju krošnju i koliko toliko je uspjelo ostati prisutno jer ne zauzima veliki prostor. Visokostablašice počinju rađati 6 - 7 godina nakon sadnje, a pri tom ljudi zanemaruju bitnu činjenicu da one kada počnu rađati daju velike prinose, da im je vijek znatno duži i da pri tom ne zahtijevaju nikakvo tretiranje.

Možemo zaključiti da dio neprocjenjivog bogatstva polako nestaje, a naša dužnost je da potičemo sađenje i očuvanje što više domaćih sorti pred najezdom onih koje nam ne pripadaju.

Koliko ljudi uopće sada cijene vrijednost plodova starih sorata jabuka, krušaka i drugog voća?

Danas kada u ljudskoj ishrani mnogo znače pojmovi "organska proizvodnja" i "ekološka hrana" gaje se voćke koje zahtijevaju tretiranje hemijskim sredstvima više od 10 puta godišnje (a u komercijalnim voćnjacima je to najčešće i 18 puta). Primjetila sam da su ljudi veoma skloni vizuelnom doživljaju, tj. vanjskom izgledu plodova voća, a šta je u toj voćki nije im mnogo važno. Važno je da je jabuka velika, ogromna, da je jarkih boja, sjajna, masna, bez ijedne flekice, po mogućnosti iste veličine.

Ostaviti generacijama stare sorte

Rijetko ko će, kada krene u posjetu nekom bolesniku, prošetati do bakica na kraju tržnice i kupiti domaće sorte jabuka. Ljudi odlaze u velike markete i za svoje drage osobe koje su bolesne biraju "divne, velike i sjajne" jabuke, jer im žele brz oporavak. Moram napomenuti, da postoje izuzeci, da ih je sve više, pa eto možda zahvaljujući i nama prirodoljupcima koji smo istanjili glasne žice šireći i pričajući o važnosti organske proizvodnje.

Na teritoriji Šargovca pronašla je 13 sorti jabuka: Petrovača bijela, Petrovača crvena, Djedovača, Šarlamovski, Zlatna Parmenka, Prijedorska Zelenika, Tvrdokorka, Bobovec, Ljepocvjetka, Kanatka, Goriška Sevka, Funtača i Paradija.

Da li se neka državna ili gradska institucija i u kojoj mjeri bave tim problemom, jer ipak je riječ o vrijednom tradicijskom biloškom bogatstvu?

Jedna od rijetkih institucija na ovim prostorima koja se bavi ovom problematikom je Institut za genetičke resurse Univerziteta u Banjaluci. Institut za genetičke resurse Univerziteta u Banjoj Luci osnovan je u januaru 2009. godine kao naučnoistraživačka organizacija čiji je mandat unapređenje očuvanja i korišćenja genetičkih resursa za dobrobit sadašnjih i budućih generacija. Institut je imenovan za koordinatorsku instituciju u sprovođenju Programa očuvanja biljnih genetičkih resursa Republike Srpske, usvojenog u junu 2008. godine i time određen za Republičku banku biljnih gena. Takođe, Institut upravlja zaštićenim područjem "Univerzitetski grad". U svom sastavu Institut ima dvije podorganizacione jedinice: Centar za biodiverzitet i Centar za održivo korišćenje genetičkih resursa.

Jedan od osnovnih zadataka radne grupe za voćke i vinovu lozu je sakupljanje, čuvanje i održivo korištenje autohtonih vrsta i sorti voćaka i vinove loze, kao i podizanje svijesti ljudi o istom. Ukupan broj kolekcionisanih sadnica u multiplikaciji, na kraju 2012. godine je 1414. U kolekcionom zasadu Botaničke bašte nalaze se 62 stabla sorti jabuke i kruške. Baza podataka će omogućiti pregled informacija o svim kolekcionisanim prinovama sa njihovim osnovnim i karakteristikama i sprecifičnostima. Neke od inventarisanih sorti imaju i vrlo interesantna narodna imena kao što su: Krompiruša, Glibanjka, Švabulja, Budalača, Zećuša, Lubeničarka, Zveka i sl.

Bavite li se i osobno voćarstvom, što uzgajate i imate li kakvih većih planova?

Moje bavljenje voćarstvom bi se zasad moglo svrstati u hobi. Obilazeći razne terene u okolini Banjaluke, a i šire, svako stablo starih sorti koje uočim zavodim u svoj privatni registar kako bih kasnije mogla da ga determinišem, pa i uzmem plemku ako zatreba. Trenutno pokušavam da u svoje dvorište i baštu vratim neke stare sorte voća koje nestaju, kako bi jednog dana moji potomci mogli da uživaju u konzumiranju istih. Želim da i dalje prenosim novim generacijama znanja i ljubav prema starim sortama voća. Sarađujem sa mojim ocem Lukom koji živi u Okučanima u Hrvatskoj i bavi se proizvodnjom sadnica raznog voća.

Planira podići manji rasadnik

Prvo proizvodi sijance divljih krušaka i jabuka, na koje kasnije kalemi razne sorte istih, a nerijetko su to i stare sorte koje trenutno nestaju. Moj cilj je da na porodičnom imanju u Šargovcu podignem manji rasadnik sa raznim starim sortama voća, da u svakom trenutku mogu zainteresovanim prirodoljupcima i mojim prijateljima pokloniti poneku sadnicu u cilju očuvanja raznovrsnosti biodiverziteta, a samim tim i starih sorti voća.

Što na kraju razgovora želite još dodati?

Ponekad se rješenje ne može pronaći ukoliko to čovjek istinski i srčano ne želi ili ukoliko mu se to nameće kao moranje. Broj prirodoljubaca i istinskih zaljubljenika u stare sorte voća se povećava i oni već uveliko čine ozbiljne korake na očuvanju starih sorti voća. Svi oni između sebe razmjenjuju plemke, sadnice te iskustva i znanja stečena na praktičnim primjerima. Upoznala sam više osoba sličnih interesovanja sa prostora bivše Jugoslavije i spomenula bih neke koji su na mene ostavili poseban utisak. Čak su i oblikovali i upotpunili neka moja gledišta, a samim tim i pomogli pri izradi mog Diplomskog rada.

Želim da i dalje prenosim novim generacijama znanja i ljubav prema starim sortama voća.

Zahvalila bih se svojoj porodici na podršci i srpljenju, a naročit vjetar u leđa davala su mi moja tri musketara. Jedan od strastvenih zaljubljenika u stare sorte jabuka i krušaka, kojem se zahvaljujem je i Vjeko Hudolin, koji mi je mnogo pomogao oko Završnog rada, išao sa mnom na teren, te obezbjedio veliki dio potrebne literature. Hvala i mom ocu Luki koji je pomogao sa savjetima, rođaku Igoru Debeljaku koji nas je odveo do jedine kruške Karamut sačuvane na području Šargovca.

Do nekih sorti jabuka doveo me moj rođak Darko Radman, savjetima i literaturom pomogao mi je i prijatelju Milan Đurić, a moj rad ne bi ovako izgledao bez pomoći prijateljice Mirjane Ćibić. Zahvaljujem se i mojim radnim kolegicama, znaju one zašto. Posebno hvala mom pokojnom djedu Jakovu, mom velikom uzoru.

Foto: Vjeko Hudolin