Vinogradarska breskva i važnost očuvanja starih sorti

Promjene klime sve su brže i lako uočljive. Izrazito su vidljive tokom zime i ranog proljeća u kontinentalnim krajevima. Zimske temperature traju kraće i uz drastično manje padavina. Snijeg je sve rjeđa pojava u nizinskim predjelima. Prijelazna godišnja doba sve su manje uočljiva, a u našim krajevima se izmjenjuju dugotrajna sušna i poplavna razdoblja. Mnoge visokoproduktivne poljoprivredne kulture su ugrožene, ali starinske sorte čini se, bolje podnose nepovoljne uvjete rasta. 

Općenito, značenje pojma "starinska sorta" voća mogli bismo prevesti kao onu koja se uzgajala na tradicionalni način prije pojave plantažnih voćnjaka i komercijalnih sorti. Često su ovo voćke manje rastom i sitnijih plodova, ali među njima postoji velika raznolikost oblika, boja, veličina i okusa. Od davnina su predstavljale zdrav izvor vitamina i minerala dostupan na par koraka od kućnog praga. Posebne su po tome što za njihov uzgoj nije bilo potrebno koristiti hemijska sredstva jer su razvile prirodnu otpornost na bolesti i štetnike. To je rezultiralo stabilnim prinosom uz gotovo nikakva ili niska ulaganja.

Njihovi plodovi najčešće nisu prvoklasnog izgleda, no karakterizira ih punoća okusa, te često posebna aroma. Razmnožavaju se iz koštica i cijenjene su kao podloga u oplemenjivačkom radu (podloga za breskvu i nektarinu).

Travnjački voćnjaci duže traju

U tradicionalnim voćnjacima nazvanim i travnjački voćnjaci, razmak između stablašica je veći (50 do 200 stabala/ ha) nego u intenzivnom plantažnom uzgoju. Tlo ispod stabala u ekstenzivnom voćnjaku može se održavati košnjom ili ispašom. Njega voćaka u ovom uzgoju je jednostavnija i jeftinija, a temelji se na rezidbi, gnojidbi, te ponekad održavanju kakvoće tla.

Domaće starinske sorte voćaka trebaju duže vremena za stvaranje prvog uroda, ponekad rode svake dvije godine, te stvaraju manje prinose, neke kratko žive, no postoje i one dugovječnije (ponekad dožive i više od 100 godina). Ovakvi voćnjaci cijenjeni su kao izvor svježeg netretiranog voća, ali i zbog velike biološke raznolikosti prisutne flore i faune.

Industrijska poljoprivreda danas se smatra jednim od glavnih uzročnika gubitka prirodne bioraznolikosti. Konvencionalna poljoprivreda uzrokuje degradaciju tla, onečišćenje vode i gubitak ostalih biljnih i životinjskih vrsta. Travnjački voćnjaci mjesta su gniježđenja i hranilište brojnim pticama. Kukci i manji sisavci također pronalaze stanište ovdje. Ekološka ravnoteža na travnjačkim voćnjacima prisutna je kroz komplicirane međuodnose kukaca, biljaka i sisavaca jer dok su jedni štetnici, drugi se hrane njima, a dok se jedni hrane biljem, istovremeno ga i oprašuju, i sl. Dodatno, stoka se može napasivati na travnatim površinama među voćkama, istovremeno obogaćujući tlo gnojivom. Od svih nabrojanih faktora jednog prirodnog ekosustava, od ključne je važnosti pažnju posvetiti nestajanju prirodnih oprašivača.

Stare sorte voćaka pogodne su za ekološki uzgoj. Otpornije su na ekstremne klimatske prilike i štetnike. Daju stabilan urod u različitim klimatskim prilikama. Ulaganja u proizvodnju su manja i jedini problem predstavlja kraći vijek skladištenja takvih plodova. Za plasman ovih proizvoda je potrebno organizirati kratke lance snabdijevanja svježim voćem.

Vinogradarka

Vinogradarsku breskvu danas nalazimo mjestimično u vinogradima i okućnicama, ali njeni plodovi nisu cijenjeni. Moderni potrošači su stekli naviku konzumiranja krupnih, crvenkastih, uniformnih plodova plemenitih sorti breskve koji često u trgovine dolaze još nezreli i tvrdi. Istovremeno, nezainteresirano će prolaziti pokraj plodovima prepunih vinogradarki gazeći po onima koje su pale s otežalih grana.

Vinogradarska breskva, pojam je koji označava podvrstu breskve, a ne biljku i plod tačno definiranih karakteristika. To su voćke stablašice niže rastom, iako pojedine vrste mogu narasti i do 7-8 m visine. Kako ne trebaju puno mjesta za razvoj krošnje, nalazimo ih u zakutcima vrtova i vinograda, te u živicama. U rano proljeće često ih uočavamo kako cvatu gusto razvijenim ljubičasto-rozim cvjetovima koji privlače pčele. Razvijaju vrlo fino grananje i veliki broj cvjetova, a time i plodova. Samooplodne su. Otpornije su na bolesti i štetnike od plemenitih vrsta, a kako se razmnožavaju sjemenkom među njima postoje brojne međusobne razlike u vremenu sazrijevanja, boji kožice i mesa, dlakavosti i aromi. Stariji stanovnici ruralnih područja još je vole zbog punoće okusa, profinjene arome.

Plod ove breskve je niske energetske vrijednosti i u dostupnoj literaturi se spominje zanimljivost da kada se ubere u nezrelom stanju on još zrije poput drugog voća, no nivo šećera u plodu ostaje isti. Plodovi su male do srednje veličine, a ovisno o genotipu neki su svijetlo-žuti prošarani crvenim mrljama, dok su drugi crvenkasti kad sazriju. U kontinentalnim područjima česta je vinogradarka niska rastom, razgranate krošnje sa sitnim blijedim plodovima, svijetlog mesa. U primorskim krajevima pamte jako mirišljavu vinogradarku tvrđih crvenkastih plodova. Takve breskve su aromatične, ali znatno manje slatke nego što se inače predmnijeva za ovu voćku. Njeni plodovi su prikladni za svježu konzumaciju, ali i za izradu kompota, džema, voćne rakije ili likera. Razlikuju se i vremenom dozrijevanja pa iako često cvatu među najranijim voćem (još u martu), različiti genotipovi dozrijevaju od ljeta do jeseni ovisno o vrsti. 

Neke dozrijevaju kad i grožđe. Poznate su vinogradarke kojima meso ploda ne tamni nakon branja, a dok druge nemaju crvenkastu boju uz košticu. Plodovi im često nisu baš privlačni. Vole sunce i toplinu, i otporne su na većinu štetnika pa i na kovrčavost lista. Mogu se saditi direktno u zemlju ili u tegle pa nakon toga kao presadnica u tlo.

Podizanje svijesti o važnosti očuvanja starih sorti

Šire područje Balkanskog poluotoka poznato je svojoj velikoj bioraznolikosti. Zbog mnogo različitih staništa, vrsta krajolika te mikroklimatskih uvjeta vrste su se morale prilagoditi na te specifične uvjete, stvarajući nove prilagođene varijetee. Ovaj prostor stoga, obilovao je autohtonim vrstama. Nažalost, od 60-ih godina prošlog stoljeća, profit je usmjeren na podizanje komercijalnih nasada koji su sve samo ne samoodrživi. Uz to, i trend iseljavanja iz sela dovodi do napuštanja uzgoja starinskih sorti i one bivaju prepuštane zaboravu.

Postoje države koje rade na selekciji svojih vinogradarki (Njemačka, Mađarska, Kina). U Srbiji je I.V.Bakić radila doktorat 2016. godine na temu karakterizacije genotipova vinogradarke u kojem je uspoređivala karakteristike čak 75 različitih genotipova. Sistematizirane su u 7 srodnijih grupa, ali i dalje su pokazivale ogromne morfološke razlike i to najviše u bujnosti stabla, obliku krune, gustoći pupoljaka, i druge. Tim radom su izdvojene potencijalno zanimljive vinogradarske za selekcijski rad na razvoju stolnih sorata.