Voditi voćarstvo po poslovnom modelu, a ne hobby modelu ili modelu "tako su radili naši stari" je ono što bi voćari trebali raditi. Voćari se moraju aktivnije angažirati.
Na tekst o prodaji jabuke i činjenicama koje sam iznio u tekstu podigla se prašina. Komentari su bili na mjestu i u biti se nisu ticali činjenica. Želim podijeliti neke od komentara. Ključna primjedba odnosila na spominjanje veletrgovaca kao činjenice bez koje se kod nas kao ne može.
S obzirom da je odnos voćara i veletrgovaca kod nas manje-više ipak činjenica, pristup koji sam zauzeo je na mjestu. Činjenica da veletrgovci stoje na ramenima voćara, a trgovački lanci na ramenima veletrgovaca je sigurno neprirodan odnos među navedenim "partnerima", a možebitne manjkavosti voćara nikako ne opravdavaju odnos koji veletrgovci i trgovački lanci imaju prema voćarima.
Istina je, nije za očekivati da jedna od strana koja prodaje svoje proizvode sugerira manju otkupnu cijenu za svoje proizvode, pa bi mi se to moglo staviti na teret kao voćaru. Poanta je međutim bila činjenica velike ponude i male potražnje. Kako će se to očitovati na hrvatskom tržištu, sada kada smo u potpunosti otvoreni tržišnim situacijama u EU, pokazat će vrijeme.
Ali Poljaci imaju rekordan rod, preko 3,5 mil. tona, imaju zatvoreno tržište Rusije i imaju poticaj države u izvozu jabuke. Oni već planiraju izvoz u SAD, pa kako onda neće u Hrvatsku, i to pakiranu jabuku, direktno u naše trgovačke lance, po vrlo konkurentnim cijenama. Cijena od 20 centi za domaći idared, daj Bože da će takva cijena biti zbog mog pisanja, a slijedeći ću put napisati 1 euro umjesto 20 centi.
Iako su veletrgovci kao takvi definitivno suvišni, oni su kod nas činjenica koju ne možemo zanemariti. Bilo bi lijepo kada bi voćari bili ujedinjeni i upravljali infrastrukturom za čuvanje, pripremu jabuke za tržište i prodaju. Međutim, to se ne događa. Voćari se ne mogu međusobno dogovoriti. Imaju najrazličitije interese i najrazličitije proizvodnje i najrazličitije osobnosti pa se onda često zajednički interes ne uspije profilirati. Čak su i neki veletrgovci uočili potrebu da se voćari aktivnije angažiraju i da budu suvlasnici te infrastrukture.
Zašto su veletrgovci kod nas činjenica? Pa koji to naš proizvođač ili skupina proizvođača (zadruga) može kontinuirano i sigurno opskrbljivati trgovačke lance sukladno njihovim zahtjevima? Nema takvih kod nas. To mogu samo veletrgovci kao što su Fragaria, Gomolava, Abundan, Paško, Agrofructus ili Belje.
Teško je reći kakav će pristup zauzeti voćari u tom odnosu, a za to postoji nekoliko razloga:
Ispada da se drvljem i kamenjem nabacujem na nas voćare (i ja sam voćar!), ali zašto očekivati od veletrgovaca ili trgovačkih lanaca da se krenu ponašati kao da su nam majke? Ne, oni uporno traže samo i jedino svoj poslovni interes. Želite li pričati o politici? I o tome možemo. I o izdašnim poticajima koje smo imali pa ih nismo koristili da usavršimo svoje proizvodnje, nego da okupiramo što veći prostor s nekim sadnicama koje sada propadaju. Mnogima je glavno bilo imati velike površine.
Bili smo tri dana s kolegama voćarima iz Republike Srpske i BiH u Sloveniji i Austriji. U Austriji smo se susreli s dva uzorna voćarska gospodarstva. Imaju po 40-tak ha voćnjaka, uglavnom jabuka. Svaki od njih direktno proda oko 15 % jabuka, a ostatak u "hladnjaču". Troškovi proizvodnje se razlikuju, međutim njima je potpuno jasno kako oni moraju padati, a da kvaliteta voća mora rasti.
Voće mora biti prihvatljive cijene i adekvatne kvalitete. Zašto kvalitete? Kako bi se potražnja povećala. Zato stalno prihvaćaju nove tehnologije, na primjer:
Walter Schiefermüller, jedan od voćara koje smo posjetili, a ujedno i predsjednik regionalne udruge voćara i povrćara, smatra kako jabuke nema 11,5 mil. tona u EU, nego 13-14 mil. tona i da je kriza veća nego se želi priznati. Kolegama iz BiH čestitao je na trenutnoj situaciji s Rusijom, koja će prema njegovom predviđanju potrajati, a u kojoj oni mogu pobrati vrhnje. I istina je to, ove godine su voćari iz BiH jako dobro prodali krušku, a prodat će dobro i jabuke. Dakako, i kolege iz Srbije. Zato je sada za njih izvrsno vrijeme da se investira i bude spremno ponuditi voće na prodaju. Stoga g. Walter predviđa da će već u sljedećoj godini biti posječeno oko 25 % voćnjaka u Austriji. Situacija ne sluti na dobro, a preživjet će, a možda i profitirati samo najbolji, najstručniji, najprilagodljiviji.
Kao jedan od problema Josip Kiš, voćar iz Velike Ludine naveo je kriterije pri otkupu voća pri čemu organoleptika nema težinu koju bi trebala imati, a jedini su kriteriji kalibar, boja i oštećenost. Dotaknuo se i novog fonda koji je predstavljen na voćarskom sajmu u Donjem Kraljevcu, a riječ je o fondu EAFRD u kojem je jedna od mjera edukacija. Mogla bi to biti velika pljuska voćarstvu, ali i voćarima, jer teško će se tečajem osposobiti vrhunski proizvođači hrane.
"Fond je izdašan i jednostavniji nego IPARD, ali tko će aplicirati kad nema love, nema garancija? Tehnološki uopće nije prilagođen poljoprivredi (kao ni IPARD). I onda ti posadi traženu sortu, u idealnom roku kad je dokumentacija gotova za, ne zna se kada" kaže Kiš.
Tagovi
Autor