Pucanje ploda trešnje - uzroci i rješenja

Glavni izvor gubitaka u proizvodnji trešanja jesu gubitci nastali pucanjem plodova, a uzrokovani su kišom. Klasični simptomi izazivaju cijepanje površinskog sloja kožice ploda (kutikule), većinom u predjelu peteljkinog udubljenja, budući da se tamo i nakuplja najviše vode, ali mogu nastati i nadrugim područjima ploda. Takvi plodovi naravno, gube svoju tržišnu vrijednost te znatno umanjuju financijski rezultat voćara.

Nastojanja da se reduciraju ovi gubitci, naveli su mnoge istraživače na iznalaženje raznih rješenja, koja za cilj imaju smanjiti ovaj vid oštećenja. U pojedinim godinama ove štete znaju biti i katastrofalnih razmjera, a gdje do 90% plodova biva oštećeno i moguće ih je koristiti samo u proizvodnji sokova, ako se na ova oštećenja ne nasele uzročnici truleži (Monilia fructigena).

Pucanje plodova genetski uvjetovano

Treba reći da do danas nisu točno razjašnjeni svi uzroci, koji dovode do pucanja plodova, ali se zna da njihov intenzitet ovisi o genetskoj osobini pojedine sorte (veličina, čvrstoća pokožice, oblik ploda, građa puči, svojstva kutikule), količini vode, osmotskom tlaku stanica, vodnom kapacitetu mesa ploda, stadiju razvoja, okolinskim faktorima i mnogim drugim faktorima.

Poznato je da je sorta Bing osjetljivija na pucanje od sorti Van, Sweetheart, Lapins ili Rainier.

Oborine u fazi dozrijevanja intenziviraju pucanje

Istraživači su pokušali objasniti ove razlike istražujući sve faktore koji izazivaju proces pucanja plodova, tako da su razvili i teoriju prema kojoj, kako plodovi počinju dozrijevati tako intenzivno rastu, škrob se prevodi u šećer, dolazi do promjena u kutikuli, imamo promjene u toplini, a kao posljedica svih gore navedenih promjena varira hidrostatski / osmotski tlak u plodovima.

Velike oborine u periodu dozrijevanja uz pojačano vlaženje i pojačanu toplinu, čini da se osmotski tlak u stanicama plodova povećava do mjere, kada to niti pokožica ploda tj. širenje njene kutikule ne može podnijeti. Prema ovoj teoriji voda se u plodove transportira izvana s površine pokožice (kišne kapi), prema unutra, a transport se temelji na razlici u osmotskom potencijalu između vode na površini i tekućine unutar kutikule, a kojega izazivaju šećeri i ostale kemijske tvari.

Mikro-pukotine na pokožici

Smatra se da različite sorte imaju kutikule koje se mogu i znatnije razlikovati u njihovoj sposobnosti da upiju vodu i sposobnosti kutikule da se rastegne (elastičnost). Neke studije su pokazale prisustvo mikro-pukotina na pokožici osjetljivih sorti trešanja i tumačilo se da bi možda te pukotine mogle biti začetak lakšeg cijepanja, koje se kasnije javlja.

Nekada se mislilo i da usvajanje vode putem korijena, ima znatan utjecajna pucanje plodova, ali su kasnija istraživanja naglasak davala isključivo na upijanje vode preko kutikule pokožice plodova, kao glavni razlog pucanja plodova.

Podjela faktora pucanja

Simon (2003) je faktore koji uzrokuju pucanje plodova podijelio na:

• genetski determiniranu osjetljivost gdje se spominje da su sorte tvrđeg mesa generalno osjetljivije na pucanje od sorti mekšeg mesa
• volumen oborina u jedinici vremena
• ukupna količina i raspodjela oborina tijekom zrenja
• tip tla i stanje vlage u tlu

Prema slici pucanja plodova izrađena je slijedeća podjela:

• kružno ili polukružno pucanje uz rubove peteljkinog udubljenja
• polukružne pukotine na vršnim djelovima plodova
• dublje bočne pukotine

Pucanje počinje od vrhova ploda

Postoje i male, fine pukotine na apikalnim dijelovima ploda, koje obično nastaju dok još plodovi nisu ušli u fazu zriobe, i obično su oplutavljene, što im kvari tržišnu vrijednost. Verner (1937) je utvrdio da plodovi najčešće počinju pucati na vrhovima, što je potvrdio i Andrsen (2002) u svojim istraživanjima. Verner je također utvrdio da je koncentracija staničnog soka različita od peteljke prema vrhovima plodova, a da je najveća u vrhovima plodova, što je donekle i moglo objasniti veću razliku u osmotskim tlakovima između kapljice vode na pokožici i unutar staničnog soka u kutikuli, na vrhu plodova, pa time i raniji početak pucanja na ovim mjestima. Zabilježeno je i da se kapljica vode najduže zadrži na vršnom dijelu ploda, pa tako i vremenski gledano postoji veća mogućnost da se prije dogodi cijepanje na ovom dijelu ploda.

Sawada (1934) je utvrdio i da oblik ploda može imati značajan utjecaj na intenzitet pucanja, jer plodovi sa srcolikim ili bubrežastim oblikom imaju veće peteljkino udubljenje i samim time se ondje duže zadržava voda.

To bi značilo da ako je genetikom određeno da sorta ima srednju ili veću otpornost na pucanje plodova, tada će ako je bubrežastog ili srcolikog oblika ipak biti podložna pucanju na rubovima peteljkinog udubljenja. Ovo razmišljanje je i potvrđeno u istraživanja Belmansa i suradnika (1989), koji su utvrdili da sorta Hedelfinger, puca samo na području oko peteljkinog udubljenja. Općenito je mišljenje da su veći plodovi skloniji pucanju, ali kada je u pitanju genetski determinirana veličina, plodova nije se mogla utvrditi pozitivna korelacija u tom smislu. Utvrđena je jedino pozitivna korelacija između debljine kutikule i pucanja, kao i da su plodovi iste sorte, koja je manje opterećena rodom skloniji pucanju od plodova na jače opterećenom stablu. Ovo opet govori da su osjetljiviji veći plodovi iste sorte.

Kako prevenirati pucanje plodova?

• Fizičko uklanjanje - vode sa površine plodova instaliranim vjetrenjačana i zračnim strujama sa atomizera pokazalo se kao skupo i nepraktično riješenje. I potrebno ga je pravovremeno odraditi da bi bilo učinkovito.
• Fizičko pokrivanje - nasada sa plastičnim folijama koje su postavljene u obliku krova na žičanoj i betonskoj armaturi se pokazalo kao jako efikasno riješenje, ali i kao jako skupo. Ovdje se može dogoditi i odgađanje zrenja i lošije bojanjeplodova
• Osmotski sprejevi - su rješenja gdje se kontinuirano dodaju mineralne soli, najčešće CaCl, atomizerima ili preko sustava za orošavanje, za vrijeme dok pada kiša te prije i nakon oborina. Ovime je cilj bio postići na površini pokožice povećanu koncentraciju kako bi se ujednačavanjem koncentracija između površine vode na pokožici i koncentracije šećera u kutikuli smanjio osmotski tlak i samim time smanjio ulazak vode u kutikulu. Ova metoda je umjereno skupa i ovisi o broju tretiranja i dužini kišnog razdoblja, jer kiša konstantno razblažuje koncentraciju soli i potrebno je stalno održavati dovoljnu koncentraciju na površini plodova. Ova mjera nakon isušivanja tekućine, zna na površini ploda uslijed sasušene soli ostaviti loš izgled pa se nakon berbe zahtijeva dodatno pranje plodova.
• Protektanti - su razvijeni kako bi stvorili kemijsku barijeru ulasku vode u kutikulu. Ovi su preparati pokazali različite rezultate i mogu imati nedostatke u smislu slabije izmjene plinova i lošijeg nakupljanja šećera u plodovima. Znanstvenici zadnjih godina intenzivno razvijaju preparate ovog tipa i čini se da su na dobrom putu da se razviju preparati koji neće imati negativnih posljedica na kvalitetu, a potpomoći će i boljoj skladišnoj sposobnosti. Tako na tržištu danas možemo naći preparat pod nazivom RainGuard - hidrofobni protektivni film, koji kroz par pravovremenih aplikacija, može znatnije spriječiti oštećenja na plodovima nastala pucanjem.
• Ostali kemijski preparati - poput biljnih hormona, tenzida, bakra daju različite rezultate i često negativno djeluju na izgled plodova, ali za očekivati je da će se kroz iduće godine iznači i novi i učinkovitiji načini zaštite i smanjenja šteta uzrokovanih pucanjem plodova.

Foto: tresnja.net