• Novi nasadi
  • 27.09.2021. 12:10

Prof. Stanisavljević: Sadnja voćnjaka na krčevinama starih šuma je najgori mogući izbor

Kod podizanja novog nasada prvenstveno je potrebno napraviti procjenu lokaliteta, upozorava izv.prof.dr.sc. Aleksandar Stanisavljević s FAZOS-a.

Foto: Depositphotos/CameraCraft
  • 417
  • 58
  • 2

Klimatske promjene uzrokuju niz vremenskih (ne)prilika i pojava koje u velikoj mjeri ugrožavaju voćarsku proizvodnju. Od kasnih mrazeva, preko sve dužih sušnih perioda, do blagih zima koje dovode do više generacija štetnika. Osim toga, mnogi voćari velik problem imaju i s nedostatkom radne snage ili pak zemljišta za nove nasade. Stoga je iznimno važno uzgoju višegodišnjih nasada pristupiti vrlo pažljivo te ga do u detalje planirati. 

O čemu treba najviše voditi računa, koje greške izbjeći, na što obratiti posebnu pažnju, pitanja su na koja je za Agroklub daoprof.dr.sc. Aleksandar Stanisavljević s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, koji je i sam voćar. 

Sadnja na krčevinama starih šuma osuđena na propast

Profesore, što vidite kao najveći problem kod podizanja novih nasada? 

Prvenstveno se treba savjetovati sa stručnjakom koji će prvo napraviti procjenu lokaliteta za novi nasad. On će znati analizirati pojavnost domicilne biljne asocijacije unutar prisutne fitocenoze. Primjerice, u slučaju sadnje oraha ili lijeske, prema okolnim stablima divljeg oraha ili lijeske odmah će se vidjeti pate li oni od kloroze ili drugih bolesti, odnosno, je li taj lokalitet pogodan za tu biljnu vrstu. Ili pak, ako su na tom lokalitetu glavna stabla breza ili bukva, orah ondje neće uspjeti jer je tu tlo kiselo i plitko.

Također, velik problem predstavlja nedostatak slobodnih površina za sadnju. U tom slučaju voćari krče stare voćnjake i odmah sade nove što je najgori mogući izbor kod podizanja novog nasada - posaditi ga na krčevinu. Mora se poštovati plodored, a da bi se to napravilo po pravilima struke, potrebno je napraviti pauzu od najmanje tri godine i tek četvrte pristupiti sadnji. U međuvremenu se sije ječam za čišćenje zemlje od korovne flore, specijalne leguminoze za sideraciju ili pak rauolu, heljdu, faceliju, gorušicu, nematocidne biljke koje čiste zemlju od nematoda. Potrebno je da prethodno korijenje istrune kako u startu ne bismo narušili fitosanitarni status novih stabala bolestima, prije svega saprofitnim gljivama kao sekundarnim "parazitima". Sadnja na krčevinama starih šuma je u startu osuđena na propast.

Postoji li osim plodoreda kakvo drugo rješenje? 

Postoji, da, sterilizacija tla, ali to košta i to nisu biološki prihvatljive mjere. Sredstva kojima se radi sterilizacija moraju se inkorporirati u tlo. Ona ne prave selekciju, uništavaju sve. No, dobra je i primjena sumpora koji je i inače dobar nematocid, antibakterijsko sredstvo, a posebno je dobar protiv saprofitnih gljiva, naročito na takvom "umorenom" supstratu.

Naime, mladi korijen još nerazvijene strukture u tlu je permanentno okružen gljivicama. Nakon obilnije kiše, pore tla rapidno gube kapacitet za zrak što dovodi do asfiksije “gušenja” korijena te posljedično pada imuniteta. Uslijed toga biljka je izrazito podložna infekciji. Tada proizvodni rezultati izostaju, stablo "kunja", njegov vigor nije dobar. Dakle, sve treba dobro izračunati i isplanirati jer nekoliko godina sanacije kod ovakvih situacija za jedan nasad puno znači. 

Izv.prof.dr.sc. Aleksandar Stanisavljević (Foto: M. C Celić)

Na što još treba paziti kod pripreme tla? 

Kod vrlo osjetljivih kultura kao što su koštičave, pa i onih na slabo bujnim podlogama, treba razmišljati o dizanju na gredice, "bankove". Tada korijen nikada nije opterećen vodom, dobro je aeriran, jer ništa ne smije ležati u vodi. Istina, to dovodi do problema međuredne kultivacije. Tada će se možda morati koristiti više herbicida. Zato je potrebno dobro kalkulirati što nam se više isplati i što nam je potrebno.  

U borbi protiv mraza izbor lokaliteta je najvažniji

Svjedoci smo sve češćoj pojavi kasnih mrazeva koji su i ove godine smanjili rodnost voća. Što prvenstveno treba učiniti da bismo umanjili njegov negativan utjecaj? 

Tu je ponovo važan lokalitet i izbor sortimenta. Neki sortimenti mogu u nizine, ali se moraju se ispoštovati zone mrazišta. Pozicije koje su idealne smo zauzeli i mladi koji ulaze u voćarstvo moraju konvertirati proizvodnju iz ratarske u hortikulturnu na nekom nominalno nepovoljnom području, na zemlji koja je raspoloživa. Neke se nepravilnosti i nedostatci mogu dovesti u optimalno stanje agromeliorativnim postupcima, ali na neke ne možemo utjecati. Zato, ako postoji rizik od izmrzavanja, tuče, potrebna je protugradna mreža, a onaj tko ju nema, taj ide u rizik i mora osigurati nasad, nema treće opcije. 

U slučaju da se voćar želi odlučiti za neki od stacionarnih antifrost sustava kao što je orošavanje, tu treba biti jako oprezan. Oni puno koštaju, a primjenjivati se mogu efektivno samo do -5 Celzijevih stupnjeva. Svaki stupanj prema dolje šteta se u pravilu penje za 25 posto. Osim toga, on se može koristiti na dobro dreniranim područjima jer se inače voda zadržava danima poslije i onemogućuje zaštitu. Obzirom na potrebni kapacitet takvih sustava, često je neophodna i laguna. To za sobom povlači i ishođenje brojnih dozvola.  

Postoje li kakve druge mjere? 

Da, to su fizičke barijere koje mogu pomoći, poput šume u blizini nasada koja može spriječiti dotok hladnog zraka i magle. Kada je riječ o magli, također treba paziti na lokalitet jer njezina pojavnost utječe na bojanje voća, posebno u ovom periodu godine kada su dani kraći, a to se  odmah referira na otkupnu cijenu i skladišnu sposobnost. Zato je potrebno zvati stručnjaka i odabrati kulturu koja je nominalno pogodna za određeni lokalitet, a ne ju birati prema željama i emocijama. 

Protugradne mreže ne štite samo od tuče (Foto: Depositphotos/DaltonStyle)

Također, ako je problem konzistentan iz godine u godinu tada čak možda trebamo imati u planu još jednu strategiju, kao što je odgođena rezidba prije samog kretanja vegetacije. Naime, stablo je tada već u soku, a rezidbom mu preusmjeravamo pažnju da zacijeli rane. Ono zbog toga prolongira kretanje vegetacije za desetak dana pa na taj način možemo izbjeći veću štetu. No, za ovo je potrebno iz godine u godinu pratiti lokalitet i na temelju toga donositi odluke.

Moram napomenuti, kod koštičavih voćnih vrsta, sa škarama se nema što raditi u periodu mirovanja vegetacije. Mogu se eventualno izvršiti korekcije, popravljanje habitusa, sanitarne mjere, ali i to je nužno zlo. Naime, ako se rezidba radi u mirovanju, stablo tada ne kalusira i s proljećem visoke temperature i veliku vlaga sa sobom donose infekcije na otvoren presjek. Upravo je koštičavo voće vrlo osjetljivo na bakterioze, a što može prerasti i u kronično oboljenje. 

Kada govorimo o lokalitetu, a kada je riječ o lješnjacima i orasima kao voćnim vrstama koje imaju odvojen muški i ženski organ, presudan je vjetar jer se ne oprašuju kukcima. Stoga velike table od 40 do 50 hektara, ne smiju biti bez, ali niti izložene jakom vjetru. On je okidač koji će raspršiti pelud. U slučaju da ga nema, oplodnja izostaje iako je stablo biološki potpuno funkcionalno (zdravo). Također, orah ne voli lokalitete s puno kiše i ne smije biti u vodi jer je tada opterećen bakteriozama. On voli suha ljeta i tople jeseni.

Smrdljivi martini i hrastova stjenica su dvije velike opasnosti

Što je sa štetnicima, kako na njih utječu klimatske promjene? 

Promijenili smo biodiverzitet s toliko novih kultura i sortimenata koje smo zbog nekad znatiželje, a nekad komercijale uveli u proizvodnju, unazad 30 godina. Dolazi do spontane, prirodne hibridizacije, pojave novih štetnika i bolesti koje zahvaćaju naše tradicionalne i autohtone kulture i sorte. Ništa više nije isto kao u vrijeme kada su one bile dominantne. Sve prisutnija i povećana rezistentnost uzročnika bolesti uvjetuje učestaliju i kompleksniju zaštitu naših starih sorti. 

Hrastova stjenica sve je veći problem (Foto: Bojan Kecman)

Porastom temperature se povećao broj populacija štetnika. Oni koji su nekada imali po jednu, dvije, danas imaju i četiri generacije godišnje. Dolazi do pojave karantenskih štetnika i bolesti. Trenutno imamo urgentnu situaciju s dva štetnika koja prave velike probleme. Jedan je opće poznati smrdljivi martin, "kineski hybrid" koji je otporan i na zimu. Jede sve, potpuno je neselektivan po pitanju kulture, nema bioloških neprijatelja. Drugi, koji je domicilan i primarno prisutan u šumi, hrastova stjenica, prešao je na voćnjake. Također, šarka šljive više nije samo problem na šljivi, nego je prešla na sve koštičavo voće.

Zato smatram da prvenstveno struka mora biti konzistentna oko koštičavih kultura i promovirati rezistentne ili pak tolerantne sorte koje pokazuju simptome, ali bez posljedica na prinos i zdravlje stabla. 

Stanisavljević: Eko proizvodnja nije slika bakice u marami

Često čujemo kako su u rješenju ovoga problema rješenje stare sorte. Kakvo je vaše mišljenje o toj tezi?  

Stare sorte treba demistificirati jer na prste jedne ruke možemo nabrojati one čiji uzgoj "pije vodu". One komercijalno nisu rentabilne.

Što je s ekološkom proizvodnjom koja se sve više promiče?

Kada se priča o ekološkoj proizvodnji mnogi vide bakicu u marami kako s unukom bere jabuke. No, mi kao znanstvenici moramo imati konzekventan model za prehraniti 8 milijardi ljudi. U Europi smo po tom pitanju egoisti jer nam standard to omogućuje i nutricionistički smo osviješteni. To može egzistirati kao vikend eko-turizam kod te iste bake, ali preostalih pet dana moraš jesti zdravu, ekološki uzgojenu hranu koju moraš kupiti u trgovačkom centru.

Današnji ekološki i integrirani uzgoj je na takvoj industrijskoj razini da ljudi koji dođu na takvu plantažu uopće ne vide razliku od konvencionalnog. U eko proizvodnji se danas mogu uzgajati ne samo otporne sorte nego i konvencionalne, ali su najveći problem još uvijek štetnici. Bolesti možemo riješiti jer danas imamo nano tehnologiju pa bakar oksiklorid možemo zamijeniti bakar glukonatom koji se lako usvoji i metabolizira, bez opterećenja za okoliš. Također, intenzivno se istražuje magnetno oplemenjivanje vode elektrolizom bakra, srebra, soli, a koja se onda pušta kroz sustav za navodnjavanje.

Borovnice ne saditi u nizini i bez dovoljno radne snage

Kada je riječ o navodnjavanju, je li ono u današnjem voćarstvu neophodno? 

Ne postoji opravdanje za ne dodavanje vode. Ljudi još uvijek ne obraćaju pažnju da nema zimske akumulacije vlage koja je rješavala potrebe do petog, šestog mjeseca. Tek pojedini primjećuju da se nivo vode u njihovim bunarima drastično smanjio. S navodnjavanjem treba početi već u 3. mjesecu da bi se spojila lateralna vlaga. Jer, jednom kada se zasuši tlo, kada po mjesec i pol dana ne bude kiše, dolazi do hibernacije. Istina, neke kulture to mogu podnijeti, ali prema genetskim predispozicijama i samoj biologiji, sve staje iznad 30 stupnjeva.

Zato je važno znati izabrati voćarsku kulturu. Uzmite borovnice koje netko posadi u nizini. One rastu u regijama Poljske, Amerike, pacifički dio s puno vlage u zraku i velikim brojem oblačnih dana. Ona nije heliofitna nego biljka šumskih asocijacija, niže rangirana u šumskoj fitocenozi, raste u sjeni. Korijen joj je praktički u listincu, koji još nije ni rormiran humus. Moramo joj osigurati fantastičan vodozračni režim, zato se i sadi u vrećama i supstratima.

Ne smije biti pod velikim pritiskom vode, zemlja mora biti kiselija, ona ne voli sunce pa je potrebna protugradna mreža koja će služiti za zasjenjivanje, snižavanje temperature, izbjegavanje ožegotina u slučaju da se relativna vlaga zraka spusti na 40 posto, a vanjska temperatura na 40 °C kada dolazi do ožegotina. Moj apel voćarima je da koriste mreže i drugih boja, osim crne. Tu su i bijele, sive, crvene, svaka propušta različito difuzno svjetlo, neke reflektiraju temperaturu i smanjuju istu, neke doprinose dopunskoj boji pa ih treba koristiti ovisno od kulture. 

Radne snage je sve manje, kako to utječe na izbor kulture? 

Da, važno je znati kojim resursima, kada je u pitanju radna snaga, raspolažemo. Kada netko posadi šest hektara trešnje ili borovnice, moje je pitanje, jeste se prebrojali, koliko je okolnih sela, koliko mladih ljudi imate? Za takav je nasad potrebno dva autobusa ljudi koji znaju brati. Treba se poznavati realnost situacije. Zato su lješnjaci, orasi ili bademi dobra stvar jer je njihova berba mehanizirana, ali s druge strane je potrebno poznavati potrebe tih kultura. 

Blage zime poseban su izazov za voćare 

Ušli smo u jesen, a doskora slijedi i sadnja voćaka. Kakvu sadnju preporučujete 

Proljetna sadnja više nema alternative, osim ako sadni materijal nije proizveden kod nas, a i to je upitno.  

I ove ćete godine imati situaciju da jabuka zadrži list do 12. mjeseca. Više nemamo klasične jeseni. Iz ljeta skačemo u zimu, a prava zima je tek 15.1. Više e pamtimo snijeg za Božić. Nekada su idealan scenarij predstavljali rani jesenski mrazevi, opadanje lista, kada stabla odlaze u hibernaciju. Padne snijeg koji je izolacija od niskih temperatura, ali i fitosanitarno koristan jer smanjuje populaciju neželjenih štetnika, od voluharica i miševa do jaja insekata. Danas svi oni uporno prezimljavaju.

Kasni mrazevi sve su češći problem (Foto: Depositphotos/Privizer)

Biljka posađena u jesen zdravije se ukorijenila, a kada je ušla u dormancu, tlo je još bilo relativno toplo i vlažno te je nakon toga imala dovoljno akumulirane vlage topljenjem snijega. Toga danas nemamo. Temperature su u kasnu jesen visoke, biljke teško izgube list u 11., 12. mjesecu. No, tada su nepovoljni uvjeti za vađenje sadnica jer je blato i sl. Onda se one vade i sade u proljeće, ali se moraju odmah zalijevati. Već u 3. mjesecu je prisutan deficit vlage jer nema snijega koji će se otopiti. 

S druge strane, da bi rasadničari ispoštovali svoje obaveze prema kupcima, primorani su prisilno natjerati biljku na spavanje. Tada se kemikalijama radi umjetno odlistavanje, prekida kolanje sokova i vegetacija. Biljke dendrološki ne sazriju jer taj sok u staničnoj vakuoli ne dobije konzistenciju gela i pupovi ne sazriju kako treba. Takve sadnice optički, svojim habitusom izgledaju dobro, ali kada krenu rasti, dolazi do pojave bakterioza, ona počinje smoliti, ima lošiji primitak, pupovi nisu aktivni, organogeneza nije pravilna, fitosanitarni status biljke odmah je ugrožen. Takve se biljke golog korijena drže u komorama, izvan su supstrata. Mnogo rasadničara nema prave uvjete koji zahtijeva optimalan režim vlage i niske temperature uz fungicidnu zaštitu.

Istina, postoji preferencija nekih rasadničara da rade kontejniranu robu u supstratima. Međutim, te sadnice nisu uvjetne kategorije, prve ili druge klase, velike i razgranate. Ali je šok presađivanja puno manji, primitak je bolji. Takva sadnica već ima svoj funkcionalni korijenov sistem okružen supstratom, ali se vegetacijski gubi jedna godina u proizvodnji. 

Sadnice oraha u kontejnerima (Foto: Depositphotos/Yulduzzz)

Stoga bih sugerirao, na primjer, u slučaju lješnjaka ili oraha kontejnirane sadnice, pogotovo ako roba dolazi iz mediteranskog bazena. Budući da rasadničari rade milijunske količine, jako rano kreću s već spomenutom defolijacijom što dovodi do problema. 

Intenzivan uzgoj oraha zahtijeva skupu tehnologiju

U razgovoru nam se stalno provlači uzgoj oraha i lijeske. 

Uzgoj ovih kultura je sve popularniji i sve intrigantniji. Kod lijeske je problem što su velike plantaže zapuštene do svoje sedme, osme godine jer su troškovi veliki, a nema nikakvog povrata. Prinos po hektaru je u tragovima. Također, treba demistificirati to da rod dolazi u sedmoj godini. Značajniji rod dolazi tek nakon desete godine, a pravi od 12 do 15. Lijeska je običan grm ako ne forsiramo rezidbu. Dok ona raširi krošnju i zatvori rodni volumen, rodnost je marginalna ili odgođena. Slično je s orasima, osim lateralnih sorti kao što je Chandler ili Pieral Lara, oni već imaju rod u četvrtoj godini, a puni u šestoj, sedmoj. No, sve ovisi o kategoriji sadnice. Ona u startu mora biti visoka dva metra, a bojim se da mi toga nemamo u ponudi. 

Jesenska sadnja lijeske: Pazite na položaj i osigurajte navodnjavanje

Također, intenzivni sustav plantaže uzgoja oraha zahtijeva jednu od najskupljih tehnologija jer uključuje hidraulične tresače, specijalizirane rezače, kombajne po 100 tisuća eura za sakupljanje, kalibražu skidanja lupine, pranje, sušenje. Da bi zaokružio proces, to je najskuplja proizvodnja koja postoji. S tim da sama struka nije konzistentna oko intenzivnog/ekstenzivnog pristupa. 

Orasi koji će roditi pet do šest tona traže navodnjavanje i to ne kap na kap. Taj je sustav možda učinkovit prvih nekoliko godina, ali onda su potrebni sprinkleri, odnosno do 30 kubika vode dnevno. Normativ gnojidbe ide do 250 kg čistog dušika, ako se koristi urea i KAN i do tonu i pol da bi iznio takav rod plantaže. Normiranje zaštite je ne četiri nego 20 kg bakra po sezoni, bez opterećenja po okoliš jer orah svojim volumenom ima veliki pufer biomase koji to može amortizirati. No, struka i politika se moraju usulaglasiti te biti jasni prema voćarima o tome koliko što zaista košta i u kojim paritetima to sufinancirati. 


Tagovi

Novi nasad Sadnja voćnjaka Rezidba Krčevine Lokalitet Aleksandar Stanisavljević Uzgoj oraha Uzgoj lješnjaka


Autorica

Maja Celing Celić

Više [+]

Hobi vrtlarica i zaljubljenica u prirodu s dugogodišnjim iskustvom u novinarstvu. Urednica je portala Agroklub.


Partner