Mečja lijeska na Borikama navršila 200 godina i još uvijek donosi plodove

Jedan brdski prevoj na visoravni Borike nosi naziv Lijeska. Ime je dobilo po rijetkoj endemskoj vrsti lijeske koja raste u listopadnim šumama u ovim predjelima, ali se može gajiti i kao parkovska biljka.

Stručni naziv ovog drveta je Mečja lijeska, a predpostavlja se da su se njenim plodovima lješnika slade i medvjedi, ali i druge divlje životinje, najčešće vjeverice.

Lijeska još uvijek donosi plodove

Mečja lijeska, odnosno, metuzalem kako je stanovnici ovog predjela zovu, prema nalazima stručnjaka, stara je više od 200 godina što se može pročitati na na tabli koju je postavilo Šumsko gazdinstvo "Sjemeć" iz Rogatice.

Ovo stablo obima oko dva metra i visine oko desetak metara istrulilo je u sredini pa su stručnjaci iz Sarajeva osamdesetih godina prošlog vijeka, pokušali da ga zaštite tako što su u njegovu šupljinu, unutrašnjost sipali specijalnu masu kako voda ne bi prodirala.

Zanimljivo je da ova lijeska, za koju se pričalo da je stara 400, a ni 200 godina kako piše na tabli, još donosi plodove.

Malo dalje od nje izraslo je i drugo stablo ove rijetke i vrlo korisne vrste drveta. Mještani je zovu "kćerka metuzalema", a pažnju prolaznika plijeni po neobično izvajanoj krošnji.

Država štiti ovaj raritet

Na Borikama se može čuti priča da je pri trasiranju puta prema naselju Borike napravljena krivina zbog ove dvije ljepotice kako se ne bi ugrozilo njihovo prebivalište.

Zbog vrijednosti i rariteta, država ih je stavila pod svoju zaštitu.

Poljoprivredni fakultet u Banja Luci otkupljuje lješnike zbog proizvodnje sadnica

Prije nekoliko dana, pod mlađom lijeskom, lješnike je sakupljala domaćima Nada Nikolić na čijem se imanju ovo drvo i nalazi.

"Godina je bila rodna i ubrali smo više od 200 kilograma lješnika sa ovog zaštićenog šumskog stabla. Prošle godine smo pođubrili stajskim đubrivom pa su ovogodišnji plodovi mnogo krupniji i čvršći", objašnjava Nikolićeva pokazujući u ruci savršene oblike ovog ukusnog ploda.

Pažljivo ih spuštajući u pletenu korpu od ljeskovog pruća, ova vrijedna Boričanka priča da najveći dio ploda proda Poljoprivrednom institutu u Banja Luci jer ga stručnjaci koriste za proizvodnju sadnica ove rijetke vrste.

Kćerka lijeska stara oko 100 godina

"Ostatak ovog ukusnog ploda tucamo i jedemo zimi, ali ih i kao poklon sa suvim šljivama, kruškama i orasima poklanjamo djeci za pravoslavni praznik Djetinjce što je običaj u ovom kraju“, nadovezuje se Nikolićeva.

Ova vedra žena dodaje da je kćerka lijeska stara oko 100 godina i priča kako se ona očuvala i do danas na ovim prostorima.

"Na ovom mjestu gdje sada drvo, nekada je bila šikara koju je djed iskrčio kako bi bilo više pašnjaka. Prilikom krčenja naišao je na lijesku veličine pastirskog prutića, sačuvao ju je i ogradio da stoka ne bi obrstila i njegovao do svoje smrti", ističe priču prebirući u rukama tek ubrane lješnike.

Raste i na 1.700 metara nadmorske visine

Areal Mečje lijeske obuhvata Balkansko poluostrvo, Rumunije, Malu Aziju i Iran. Kod nas, ova endemska vrsta raste na visoravni Borike kod Rogatice, a u Srbiji je karakteristična za Đerdasko područje.

Raste veoma brzo i otporna je na mraz i hladnoću. Voli dublja i svježija zemljišta, pogotovo krečnjak, a penje se i do 1.700 metara nadmorske visine.

Drvo Mečje lijeske ima izuzetnu tehničku vrijednost. Čvrsto je i dobro se polira pa se kao takvo upotrebljava u drvnoj industriji.

Koristi se kao podloga za gajenje plemenitih sorti obične lijeske.

I na kraju još jedna zanimljivost.

Pored ovog drveta na krivini seoskog puta na Borikam je i kafana koja se zove "Lijeska". U nju dolaze seljaci poslije teškog i napornog dana da popiju po jednu ljutu, šumari, policajci, planinari ali i obični putnici koji rado slušaju kafedžiju u pripovjedanju o sada već legendarnom stablu Mečje lijeske.