IKEA voli drvo ili koja je prava cijena jeftinog namještaja iz Skandinavije?

U središtu radnje romana "Sutra je ponedjeljak", norveškog pisca Frode Gryttena, glavni lik je Harold, muškarac u kasnim šezdesetima, vlasnik cijenjene porodične trgovine namještaja u malom norveškom gradu. Kada se tamo otvori velika IKEA, njegova prodavnica počinje gubiti klijente. U početku se bori, razgovara s gradonačelnikom, pregovara s upravom i tješi se da će ljudi ipak prepoznati kvalitet njegovog namještaja. No svijet se promijenio i on shvata da u današnjem društvu više nema mjesta za solidarnost i kvalitetu.

Njegov se život nezaustavljivo počinje raspadati. Supruga obolijeva, djeca se odsele i on ostaje bez ičega. U bijesu i beznađu odlučuje se osvetiti. Planira oteti Ingvara Kamprada, osnivača IKEA-e, koji mu je "oteo“ sve.

Ovaj roman je apsurdna crnohumorna satira o kapitalizmu, gubitku i osveti. A ima i film.

Da bi hrast mogao rast

Prije nego počnem s još jednim izljevom žuči prema kapitalizmu, globalizaciji ili o tome kako kolonijalizam zapravo nikad nije nestao, samo je poprimio drugačiju, humaniju sliku. Malo optimizma.

Za razliku od Zapadne Evrope, koja je pokrčila svoje šume zbog pohlepe i želje za zaradom, a sada donosi zakone o sadnji kojih bi se ostali unutar zajednice trebali pridržavati, u istočnoj Evropi šume su često bile u državnom vlasništvu i njima se gospodarilo planski, zbog čega su djelimično preživjele bez intenzivne sječe.

Knjiga "Da bi hrast mogao rast" u kojoj autor Darko Posarić kroz rime prikazuje cjelokupan životni ciklus hrastove šume, počinje na sljedeći način "Da bi hrast mogao rast, najprije žir mora past. Potom lišće ga prekrije, od divljači gladne skrije. Ujedno mu čuva vlagu, pa žir pod njime bolje klije“.

Intenzivna eksploatacija

U Evropi postoje različiti načini upravljanja šumskim resursima, koji ovise o klimatskim uvjetima, historijskoj tradiciji i ekonomskim prioritetima svake zemlje. U nekim dijelovima kontinenta, poput Njemačke, Poljske, Francuske i dijelova Švedske, prevladava intenzivna eksploatacija drveća. Tamo se često sade monokulture, odnosno jedna vrsta biljaka, s ciljem postizanja maksimalnog prinosa za industriju i energiju. Takav pristup često zanemaruje očuvanje bioraznolikosti i prirodnu otpornost ekosistema.

S druge strane, postoje i zaštićena područja, posebno u Rumuniji, Sloveniji i drugim dijelovima Balkana, gdje se stariji i netaknuti dijelovi očuvaju gotovo bez ljudske intervencije. U tim zonama gospodarenje drvom je minimalno. Ipak, čak ni ti teritoriji nisu potpuno izuzeti od pritiska velikih korporacija koje traže sirovinu za masovnu proizvodnju, što stvara sukob između zaštite prirode i ekonomskih interesa.

Film "IKEA voli drvo“ (IKEA elsker træ) režirao je Tom Heinemann, poznati danski istraživački dokumentarist koji se bavi temama korporacija, ekologije i globalnih sistema. U svom filmu on propituje IKEA-ine tvrdnje da koristi 100% održivo drvo. Fokus je na Rumuniji, gdje je kompanija najveći privatni vlasnik šuma, zemlji u kojoj je ilegalna sječa raširena pojava, a korupcija potkopava zaštitu šuma.

Može li poljoprivreda spasiti planetu? Odgovor je pod našim nogama

Dokumentarac istražuje ilegalnu sječu, uništavanje starih evropskih prašuma te sumnjive prakse u nabavi drveta. Posebnu pažnju posvećuje sistemu certifikacije šuma (FSC) i sukobu između industrije i ekoloških aktivista. Heinemann postavlja pitanje jesu li tvrdnje o održivosti stvarne ili skrivaju ekološku cijenu jeftinog namještaja?

Ugroženi ekosistemi

I dok IKEA tvrdi da je svrha njezinih operacija u Rumuniji zaštita šumskih područja u zemlji i promocija dugoročnog zdravlja šuma, aktivisti za zaštitu okoliša i stručnjaci u filmu prikazuju mnogo mračniju sliku. Ističu intenzitet i neodrživost sječe drva ovog drvnog giganta, koja ugrožava nezamjenjive ekosisteme. Prijetnje, nasilje i korupcija kakvih smo redoviti svjedoci u zemljama "trećeg svijeta". Iako je, podsjetimo, Rumunija dio EU-a.

Nezavisne organizacije koje prate pitanje šumarstva i lanaca snabdijevanja, poput Earthsight, procjenjuju da kompanija koristi ogromnu količinu drva godišnje (prema nekim izvještajima oko 21 milion kubnih metara u 2019.), što se u pojednostavljenom prikazu može prevesti kao “otprilike jedno drvo u svakoj sekundi”.

Nije ovo prvi slučaj greenwashinga o kojemu smo pisali, ono kada se velike kompanije kite ekološkim imidžem, koristeći marketinške poruke o održivosti, recikliranju i odgovornom korištenju resursa, iako je stvarnost potpuno drugačija. Jer sve ima svoju cijenu, od jeftinog (ne)sezonskog povrća do povoljnog namještaj iz Skandinavije.