Prije kolonizacije Novog Zelanda površine koje su prekrivale šume novozelandskog kaurija iznosile su oko 1.0-1.5 milijuna hektara. Danas je sačuvano svega nešto vise od 1% tih površina šuma.
Unatoč malom broju vrsta iz porodice Araucariaceae koja broji samo tri danas živuća roda, jedna se vrsta iz roda Agathis (kauri) posebno ističe po svojoj izuzetno važnoj ulozi kroz povijest Novog Zelanda.
Vrsta novozelandski kauri (Agathis australis) koja je tisućama godina odolijevala štetnim utjecajima, bili oni biotskog, abiotskog ili antropogenog karaktera, s punim pravom zaslužuje poštovanje te maksimalno zalaganje za njezin opstanak. Novozelandski kauri se bez presedana može zvati vladarom ovog dalekog otoka.
Novozelandski kauri (Agathis australis (D. Don) Lindl.) je zimzelena vrsta i jedini predstavnik porodice Araucariaceae autohtona na Novom Zelandu. Ova porodica sastoji se od 41 vrste unutar osam rodova od kojih su najpoznatiji Agathis, Araucaria i Wollemia, dok ostali rodovi imaju samo izumrle vrste s tek ponekim nalazištem fosilnih ostataka. Područje rasprostranjenosti novozelandskog kaurija je Sjeverni otok i to u regijama Northland, Auckland te Waikato.
Regija Northland skriva gorostase koji stoje uz bok najvećim i najstarijim stablima svijeta. Na području Waipoua Forest Park raste nekoliko primjeraka ove vrste koji su apsolutni rekorderi u biljnom svijetu. Primjerice, novozelandski kauri nazvan Tane Mahuta s visinom od oko 51.2 m i opsegom debla od 14m te procijenjenim volumenom 516.7m3 s punim pravim nosi naziv "Bog šume", kako ga domorodački narod Maori nazivaju.
Za njim nimalo ne kaska niti primjerak nazvan Te Mauta Ngahere čija se starost procjenjuje na oko 2.000 godine, što ga po nekim izvorima svrstava u najstarije stablo Novog Zelanda, ako ne i najstarije prašumsko stablo svijeta.
Primjerke novozelandskog kaurija moguće je pogledati u parku Cornwall, gdje se nalazi jedna od najposjećenijih umjetno zasađenih šuma, podignuta 1927. godine. Park je smješten na obroncima nekadašnjih aktivnih vulkana u blizini drugog po veličini grada Aucklanda.
U prošlosti je novozelandski kauri pokrivao mnogo veće površine Sjevernog otoka, ali zbog do sada neutvrđenih razloga u vrlo kratkom su periodu nestale velike površine tih drevnih šuma što je utvrđeno velikom količinom subfosila. Neka istraživanja dovode do zaključka da je u okolici Aucklanda došlo do nestanka kaurija zbog vulkanske aktivnosti.
Novozelandski je kauri zbog svoje čvrste teksture, lakoće piljenja, obrade i tokarenja, kroz povijest imao izuzetno veliko značenje kako u maorskoj kulturi, tako i u kasnim 1700-tima, prilikom dolaska prvih doseljenika iz Europe.
Maori su trupce karakteristične po velikoj čistoći od grana i otpornosti koristili za izgradnju brodova i to nerijetko od jednog komada trupca koji je premašivao 25 metara dužine. Isto tako kauri guma korištena je kao pigment za izradu tetovaža, grijanje, osvjetljenje te, pomiješana s mlijekom, za žvakanje. Guma je smola drva koja nastaje kao mehanička prepreka i odgovor na ozljede koje mogu nastati i na listu. Smola kao takva ima izrazito brz proces stvrdnjavanja. Zbog ovih karakteristika novozelandski kauri ima visoku otpornost na truljenje, što povećava njegovu dugovječnost.
Dolaskom prvih europskih doseljenika sječa novozelandskog kaurija je započela 1820-tih godina i dosegla vrhunac od oko 29.600 m3 rezane građe tijekom 1905. godine. Velik dio korišten je kao građevni materijal u brodogradnji. Osim same sječe razvila se i velika industrija uz močvarna područja prepuna fosiliziranih stabala kaurija. Smola iz fosiliziranih stabala korištena je za izradu lakova, linoleuma, proteza, eksploziva, nakita i dr.
Zanimljiva je i povijest Hrvata na Novom Zelandu, a koja je započela upravo s eksploatacijom smole. Hrvati su tada zbog teškog života i siromaštva u tadašnjoj Austro-Ugarskoj bili prisiljeni na iseljavanje te su s vremenom počeli stvarati miješane obitelji s maorskim stanovništvom. Tarara , maorski naziv za Hrvate koji je nastao kako bi domoroci razlikovali Hrvate od Engleza, sačuvan je i u današnje vrijeme. Sam naziv nastao je zbog čestog korištenja slova “r” u hrvatskom jeziku.
Osim snažnih antropogenih utjecaja prvenstveno zbog prevelike eksploatacije, ove drevne šume borile su se i s ostalim biološkim utjecajima koji su jako djelovali na značajno smanjenje površina. Zbog vrlo plitkog korijena te široke i razgranate krošnje jedan od istaknutijih bioloških utjecaja svakako je vjetroizvala koja je napravila znatne štete na ionako osjetljivim šumama, a štete od požara također nisu zanemarive.
Zbog svog zapaljivog žilišta novozelandski kauri izrazito je osjetljiv na požare. Uz ove čimbenike postoje i mnogobrojni drugi štetni utjecaji kao sto su gljivična oboljenja, loša tekstura tla, nedovoljna količina svjetla kod mladih biljaka, osjetljivost na mraz i dr.
Prije kolonizacije Novog Zelanda površine koje su prekrivale šume novozelandskog kaurija iznosile su oko 1.0-1.5 milijuna hektara. Danas je sačuvano svega nešto vise od 1% tih površina šuma. Pretpostavlja se da je do 1980-ih godina preostalo oko 60 000 ha - što pojedinačnih stabala, što kauri šuma.
Novozelandska vlada ozbiljno je pristupila zaštiti i obnovi novozelandskog kaurija. U novije vrijeme sve je više radova na obnovi i zaštiti ove iznimno rijetke i fascinantne vrste koja je stoljećima odoljevala naletima kako biotskih ili abiotskih, tako i antropogenih utjecaja. Ovaj vladar šume sa punim pravom zaslužuje puno poštovanje, zaštitu i obnovu. U protivnom četvrtu priliku u borbi za opstanak neće imati.
Tekst: Ivan Limić
Izvori
