Upregnuo dva vola u Italiji pa preko Alpa krenuo kući u Švicarsku

S feljtonom o dokumentarnim filmovima o poljoprivredi započeo sam u martu prošle godine. Isprva je išlo bez većih problema. Pronašao sam popise najvažnijih filmova, s raznih lista odabrao one koji su mi se činili zanimljivima, pogledao ih i pisao o njima. No vrlo brzo počeli smo se vrtjeti u krug, ponavljajući iste teme. Regenerativna poljoprivreda, globalno zatopljenje, samoodrživost, ekologija i druge (ne)vesele priče.

Nakon što sam obradio većinu voća i povrća, prešao sam na životinje, a potom i na ljude. I tu mi se otvorio cijeli novi svijet dokumentarnih filmova o ljudima kojima je poljoprivreda strast, ali vrlo često i teret. Nekada su prikazani kao entuzijasti, nekada kao čudaci. Iako to uvelike ovisi i čovjeku koji ih gleda s naše strane kamere. O uglu snimanja, o sceni, o odjeći, scenografiji....

Od Toskane do Švicarske

Gledajući dokumentarac "Volovskim korakom" (A passo di bove) iz 2012. godine, rediteljskog dvojca Markusa Baumanna i Huga Sigriste, u čijem je fokusu Walter Messmer, čovjek koji je nakon 23 godine rada u toskanskom agroturizmu odlučio napustiti Italiju na način koji je jednako neobičan koliko i simboličan - zapregom s dva maremanska vola, nisam znao šta bih mislio. Je li entuzijast ili čudak? Možda do kraja teksta dođem do spoznaje.

Film ga prati na putovanju iz Toskane prema Švicarskoj, nakon što je odlučio napustiti farmu Agriparco poslije više od dva desetljeća života u Italiji i vratiti se u zemlju iz koje je došao. Za povratak ne bira automobil, voz ili avion, nego kola koja vuku volovi, Gandhi i Galileo. Iz mjesta Casino di Terra kreće prema sjeveru, prelazi Apenine i Padska nizinu, a potom i Alpe, sve do Diepoldsaua u dolini Rajne u Švicarskoj. Na dijelu puta pridružuju mu se prijatelji iz Toskane i pomažu mu u nastavku putovanja.

Kretanje je potpuno podređeno životinjama. Nema preciznog rasporeda niti mogućnosti da se jednostavno prijeđe veća udaljenost kada to nalažu okolnosti. Putovanje zato donosi različite probleme, od pronalaska odgovarajućeg puta i mjesta za odmor do uvjeta na terenu i brige za marvu. Planirana ruta mora se prilagođavati situaciji na putu.

Dok putovanje napreduje, film postepeno otkriva i Messmerovu životnu priču. Prije odlaska u Italiju radio je kao voditelj stručnog obrazovanja u velikoj banci. Godine 1986. odlazi u Toskanu zajedno s bratom i njegovom suprugom. Ondje žele razviti vlastiti projekt ruralnog turizma i poljoprivrednog gazdinstva.

Projekt Agriparco trebao je biti mjesto na kojem će spojiti život na selu, poljoprivredu i turizam. Međutim, razvoj nije išao prema prvotnom planu. Tokom godina prolazio je kroz različite promjene, a nakon boravka u Brazilu odlučuje ga prodati. Time se otvara pitanje što učiniti nakon više od dvije decenije života u Italiji.

Nekada ideja nije dovoljna

Kada je 1986. stigao u Toskanu, iza sebe je imao sasvim drugačiju karijeru. Umjesto u bankarskom svijetu odlučio je potražiti novi život na selu. Zajedno s bratom i suprugom krenuo je u projekt koji je trebao spojiti poljoprivredu i turizam. Nije to bio samo mjesto za život, nego pokušaj stvaranja poslovnog modela u kojem ruralni prostor postaje i izvor prihoda od turizma.

Takav je pristup danas mnogo manje neobičan nego što je bio prije nekoliko desetljeća. Seoska gospodarstva diljem Europe traže načine kako zaraditi od onoga što već imaju - zemlje, objekata, životinja, hrane, krajolika i tradicije. Gostima se ne prodaje samo smještaj, nego iskustvo života na selu. No njegovo iskustvo pokazuje da ta ideja sama po sebi nije dovoljna. Njegov projekt nije završio onako kako je zamišljao.

Ritam sunca i vjetra: Portret porodičnih zajednica vezanih uz solane

Upravo zato njegov odlazak iz Italije djeluje gotovo kao posljednji čin tog projekta. Nema idealiziranja sela niti jednostavne poruke kako je dovoljno otvoriti vrata gazdinstva turistima i čekati goste. Messmerovo iskustvo pokazuje i drugu stranu takvog poslovanja - potrebu za prilagodbom, promjenama i prihvatanjem činjenice da se zamišljeni planovi ponekad moraju napustiti.

Najsporiji povratak

Messmerov život je dostojan filma. Najprije je napustio banku i otišao u Toskanu. Ondje je pokušao izgraditi agroturistički posao, mijenjao planove, odlazio u Brazil i na kraju prodao gazdinstvo. Potom je odlučio vratiti se u Švicarsku. A kada je već mogao izabrati najbrži način da to učini, izabrao je najsporiji. Ono što je trebalo biti povratak kući tako postaje višemjesečna pustolovina.

Jer znate kako ide ona stara narodna: "Nije bitan cilj, nego putovanje“.

Dodajte agroklub.ba u omiljeni Google izvor