Zaštita šampinjona od bolesti i insekata

S obzirom na to da se proizvodnja šampinjona odvija na istom mjestu od berbe do berbe (ne postoji mogućnost plodoreda) svaka infekcija koja se javi u gajilištu uvećava infekcijski potencijal i veća je mogućnost propadanja proizvodnje.

Uslovi u kojima se šampinjoni uzgajaju (povećana relativna vlažnost, umjerena osvjetljenost i temperatura) dovode do razvoja fitopatogenih gljiva, bakterija i virusa koji u pojedinim slučajevima ugrožavaju cijelu proizvodnju. Pravilno odnjegovan kompost - kvalitetno izvršena pasterizacija i pakovanje predstavljaju prvi korak u uzgoju šampinjona.

Vlažna trulež - najopasnije oboljenje šampinjona

Vlažna trulež predstavlja najopasnije oboljenje šampinjona. Inficira mlade gljive koje se deformiraju i procesom hiperplazije nastaju tumoraste tvorevine koje su prekrivene micelijom i sporama gljive. Odrasle pečurke poprimaju nepravilan loptast oblik sklerodermalnog porijekla. Boja im se mijenja u crvenomrku sa pojavom eksudata neprijatnog mirisa koji dodatno privlači mušice. Izvori zaraze mogu biti u neadekvatno pripremljenom kompostu, prostorijama i alatima koji se koriste, ostacima od prethodnog branja i insektima koji su vrlo često jedni od prenosilaca, pojašnjava diplomirani inžinjer Ružica Đukić, iz Poljoprivredne savjetodavne i stručne službe. Ova gljiva ne podnosi temperaturu preko 55°C i baznu sredinu. Mjere zaštite su: dezinfekcija prostorija, dezinfekcija alata i odstranjivanje zaraženih šampinjona.

Suha trulež jednako opasna kao i vlažna 

Suha trulež jednako je opasno oboljenje kao i vlažna trulež. Na zaraženim plodonosnim tijelima se uočavaju tamnomrke pjege nepravilnog difuznog oboda sa konidijama. Gljiva je aktivna na temperaturi više od 25°C. Skrivene zaraze često mogu biti potencijalni izvor inokuluma. Konidije se prenose vazušnom strujom, beračima i vodom za zalivanje. Neke grinje hrane se konidijama ovog patogena. Mjere zaštite su iste kao i kod prethodnog patogena.

Paučinasta plijesan. Zaražene pečurke poprimaju ružičastomrke pjege koje su praćene procesima truljenja i pojavom neprijatnog mirisa. Najčešći izvori inokuluma su ostaci prethodno obranih pečuraka i neadekvatna dezinfekcija prostora i alata. Mjere zaštite sastoje se od održavanja higijene uzgajališta, a interventna mjera je pokrivanje zaraženog mjesta papirom natopljenim etanolom i potom posipanje sa solju. Takođe se mjesto zaraze može tretirati sa krečom u prahu. 

Zelena plijesan. Pored dokazanog patogenog djelovanja na šampinjone, ova gljiva se može smatrati i kompetitorom. Naseljava organsku materiju i brzo se širi. Zaražene pečurke poprimaju mrku boju, krive se i pucaju. Pojava zelene boje na mjestu zaraze je jasan pokazatelj početka sporulacije patogena. Zelene plijesni mogu izazvati alergijske reakcije kod berača. Preporučuju se sljedeće mjere zaštite: održavanje higijene u uzgajalištu i posipanje mjesta zaraze sa solju. Pored patogenih gljiva, u proizvodnji šampinjona se susrećemo sa gljivama kompetitorima koje najčešće ispoljavaju antagonistički efekat i otežavaju proces proizvodnje. Najznačajnije od njih su: karmin plijesan gipsoza i mrka gipsoza.

Bakterijska oboljenja najčešće prozrokuju Pseudomonas vrste, od kojih su najznačajnije:

• Pseudomonas agarici - prouzrokuje obezbojavanje pečuraka
• Pseudomonas reactans - prouzrokuje promjenu boje neposredno poslije branja
• Pseudomonas talaasi- pruzrokuje produkciju enteroćelijskog toksina koji dovodi do tamnjenja pečuraka 

Šampinjonske mušice 

Šampinjonske mušice su male, tamne mušice, dužine od tri do pet mm, sa dugim, tankim antenama i nogama. Poslije parenja ženka polaže 50-200 jaja, koja se izlegu za dva do tri dana. Ispiljene larve providno bijele su boje, sa glavom, koja je izrazito crna. One se potom učahure u supstrat i pojavljuju kao odrasli insekti tri dana kasnije. Na temperaturi od 24°C razmnožavaju se konstantno. Životni ciklus ove vrste traje tri do četiri sedmice. Simptomi ovakvih napada su sušenje i usporavanje rasta biljaka. U najgorem slučaju može doći do uginuća biljaka.