Tuna u konzervi je opasna, a ne zdrava?

Kada je riječ o pristupačnim namirnicama jednostavnim za konzumaciju, tuna u konzervi je jedna od njih. Može biti dio doručka, ručka ili večere te je dobar izvor proteina, određenih vitamina i minerala.

No, u zadnje vrijeme je dio rasprava kako sadrži veliki udio žive koja može ostaviti negativne posljedice na naše zdravlje. Tako i portal slobodnadalmacija.hr u svojem članku navodi da sadrži veće količine žive i cinka nego što je sigurno za naš organizam.

Je li zaista riječ o opasnoj namirnici ili se preporučuje povremen unos pitao je portal foodfacts.news stručnjake.

Prof. dr. sc. Ana Gavrilović s Agronomskog fakulteta Zagreb kaže da mjere kontrole sigurnosti hrane funkcioniraju i da u uzorcima tune utvrđene koncentracije nisu veće od zakonom dopuštenih. "No, ukoliko mislite da postoji hrana koja ne sadrži neku toksičnu tvar, pa tako i živu – varate se", dodaje.

U EU sedmični tolerantni unos iznosi 1,3 µg žive/kg tjelesne mase

Problem nastaje, otkriva, ukoliko ne jedemo raznovrsnu hranu jer onda stalno unosimo istom vrstom namirnica iste toksične tvari te se izlažemo riziku od trovanja, kao na primjer tunom koja sadrži više akumulirane žive od većine ostalih namirnica.

"Zato su maksimalno dozvoljene koncentracije svih toksičnih tvari, koje se izražavaju na kilogram namirnice, donesene na osnovu podataka o visini konzumacije", objašnjava Gavrilović precizirajući da se u Evropskoj uniji (EU) radi o brojci od jedan miligram po kilogramu namirnice mesa tune, a za ostale vrste ribe 0,3 miligrama po kilogramu, kao što je slučaj na primjer za meso bakalara.

Kada govorimo o preporučenom tolerantnom sedmičnom unosu tada se njegova vrijednost, ovisno o toksičnoj tvari o kojoj se radi, odnosi na koncentraciju toksične tvari po kilogramu tjelesne mase osobe, a ne namirnice.

Tako je, saznajemo, Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA) postavila tolerantni sedmični unos na 1,3 mikrograma žive po kilogramu tjelesne mase, dok je na primjer u SAD-u preporučeni unos otprilike duplo manji.

Kako navodi, prema podacima iz Japana neurološki simptomi javljaju se kod najosjetljivijih grupa stanovništva pri prosječnom dnevnom unosu od tri do sedam mikrograma najtoksičnijeg oblika, metil-žive, po kilogramu tjelesne mase. "Iz navedenoga vidimo da je u EU preporučeni sedmični tolerantni unos značajno niži od onog potrebnog za pojavu simptoma trovanja", konstatira ova profesorica ističući da je preporučljivo jesti ribu dva puta sedmično.

Riba iz uzgoja može biti sigurnija

Prema njenim riječima, na nama je da sami na osnovu informacija o prisutnosti pojedinih toksičnih tvari u namirnicama izbalansiramo svoju prehranu odnosno odaberemo što ćemo jesti. "Na primjer, povrće uglavnom sadrži dosta manje koncentracije metala, ali ga konzumiramo puno više od onih 100 – 150 grama tune sedmično ili jednom u 10 dana, ovisno o individualnom unosu", naglašava.

Gavrilović dodaje da ukoliko želimo biti sigurniji onda izaberimo ribu iz uzgoja odnosno akvakulture, a razlog je jednostavan – kontrolira se hrana koju ta riba jede te su i koncentracije toksičnih tvari kontrolirane i poznate.

Iako, napominje, na ovim prostorima uvijek radije biramo ribu iz izlova, u svijetu raste postotak onih koji iz prethodno navedenih razloga (prisutnost toksičnih tvari na koju se kod divljih populacija ne može utjecati) biraju onu iz akvakulture.

"Na kraju mogu reći da ukoliko jedemo što raznovrsniju hranu nemamo se potrebe bojati niti tune niti bilo koje druge namirnice, ukoliko zadovoljava zakonom propisane maksimalne dozvoljene koncentracije toksičnih tvari", poručuje zagrebačka profesorica.

Čitanjem deklaracija možemo izabrati pogodni proizvod i vrstu

Prof.dr.sc. Vida Šimat sa Univerzitetskog odjela za studije mora u Splitu navodi kako količina žive u konzervama tune varira ovisno o njenoj vrsti u limenci, njenoj ulovnoj veličini i porijeklu.

"Tržišni standardi za konzerviranu tunu dopuštaju proizvodnju konzervi od više vrsta iz roda Thunnus i to: albakora ili dugoperajna tuna, žutoperajna, plavoperajna, velikooka tuna i druge vrste roda Thunnus te od trupa prugavca", otkriva.

Kako kaže, vrsta u konzervi, kao i područje ulova deklarirani su na proizvodu, a uobičajene vrste i njihova koncentracije žive navedeni su u sljedećoj tabeli:

Prema njenim riječima, količina žive u konzerviranoj tuni nije kritično visoka, ali može biti značajna ako se često konzumira, pa takve proizvode treba konzumirati rjeđe odnosno jednom sedmično, a rizične grupe poput trudnica i djece bi ju trebali izbjegavati jer dugotrajna izloženost metil – živi može uzrokovati oštećenja mozga, kašnjenje u razvoju, smanjeni IQ djeteta i sl.

Profesorica Šimat kazuje da prugasta tuna koja se najčešće koristi u konzervama ima niži nivo žive i smatra se sigurnijom za češću konzumaciju, stoga bi dijete od 20 kilograma moglo sigurno konzumirati 150 grama takve tune sedmično, dok konzumacijom već 100 g plavoperajne konzumiramo 0,1 mg metil - žive i dosežemo kritičnu granicu čak i kod odraslih.

Naglašava da umjerena konzumacija neće imati loš utjecaj na zdravlje zdravih osoba te da se čitanjem deklaracija možemo osvijestiti i izabrati proizvod i vrstu koji su pogodniji za nas. "Tuna je, ne zaboravimo, izvrstan izvor visokovrijednih bjelančevina i omega - 3 masnih kiselina", poručuje splitska stručnjakinja za ribu i riblje proizvode.

Dakle, ono što možemo zaključiti je da je tvrdnja da tuna može sadržavati veće količine žive i cinka tačna. Međutim, tvrdnja da je namirnica opasna za naše zdravlje je netačna jer ukoliko ju konzumiramo umjereno i u preporučenoj količini može doprinijeti našem zdravlju zbog prisustva proteina, omega - 3 masnih kiselina i drugih vrijednih hranjivih tvari. S druge strane, trudnice i djeca bi trebali ograničiti njen unos ili izbjegavati njenu konzumaciju.