U devetoj deceniji Bogoljub Savić izrađuje i popravlja konjska kola

Drikovi, ruda, strelovi, potega, vagir, šarage, lijevče, samo su neki od sastavnih dijelova konjskih kola, a te komponente izrađivali su zanatlije - kolari. Danas malo ko zna za ove nazive i šta uopšte znače, pogotovo mlađe generacije. U zaborav su ih bacili neki novi dijelovi - lafeti, spojleri, feluge, diferencijali... Kako su konja potisnuli automobili i traktori, tako je i kolara u našem dobu zamijenio automehaničar.

Nekad je, uz dobru zapregu, bilo poželjno imati i dobrog zanatliju za servisiranje tradicionalnog prevoznog sredstva na konjski pogon. Dobra kola, kao i danas, bila su i odraz društvenog statusa. Iako je zanat skoro isčeznuo, Agroklub je ipak pronašao "tradicionalnog mehaničara" bez kojeg je zaprežni saobraćaj, život i rad na selu bio nezamisliv.

Kolarskim, gotovo izumrlim zanimanjem i dandanas se bavi osamdesetogodišnji Bogoljub Savić iz Korova, sela u opštini Srbac. Ovim skoro zaboravljenim zanatom, Bogoljub se počeo baviti sasvim slučajno, otkrio nam je u razgovoru.

Kolarski put započeo u Slavoniji

Otac ga je kao trinaestogodišnjaka dao na obuku jednom starom kolaru iz Slavonskog Kobaša. Te 1951. godine počinje kolarski put ovog starog zanatlije. Godinu dana gotovo svakodnevno Bogoljub nije ispuštao čekić, svrdlo i maklju iz ruku bruseći kolarski zanat. Nakon jednogodišnje obuke, vraća se na desnu obalu Save, u rodnu Bosnu i tu pokreće vlastiti posao.

Bogoljub Savić bio je tražen i cijenjen majstor

"U to doba, kolarsko je bilo popularno zanimanje. Niko ga nije imao", prisjeća se Bogoljub koji je bio veoma cijenjen i tražen majstor. Za sebe vjeruje da je on u ovom dijelu Bosne i Hercegovine jedini kolar. Od svog zanata, Bogoljub ponosno ističe, stekao je sve što ima u životu. Rad je bio dobro plaćen, a uvijek se držao svog principa - uvijek je uzimao avans za dogovoreni posao. Kako kaže ovaj majstor, koliko-toliko da se osigura posao. Tog običaja on se i danas drži. Novca je, kaže, uvijek imao, čak je posuđivao bogatijim i uglednijim ljudima u selu.  

"Mušterija je bilo iz svih krajeva, dolazili su iz daleka, ali najviše iz Slavonije", prisjeća se Bogoljub nostalgično starih i teških, ali za njega lijepih vremena.

"Jedan točak za konjska kola pravio se 16 sati. Izrađivao se na ruke jer nije bilo struje. Hrastovina i bagrem obrađivali su se svrdlom. Bagrem je najbolji za izradu kola. Brijest ide za glavu, bagrem i hrastovina za paoce, a za obloge koristi se jasen", stručno za naš portal objašnjava zanatlija koji "gazi" devetu deceniju života i još uvijek se ne boji posla i ne preže od alata.

Žal jer nije imao učenika

"Nažalost nisam imao učenika koji bi nastavio posao. Niko nije htio", tužno govori Bogoljub. Kaže i kad je zanat "legao" uvijek je neko tražio da se izradi nešto za konjsku zapregu.
“Evo i sad treba da izradim šarage i drikove čovjeku iz okoline Dervente. Ima ljudi koji drže konje i žele da vraćaju tradiciju. Čuju za mene i dođu da im napravim nešto. Dešavalo se da čovjek naruči 30 točkova za 30 dana. To je veliki posao koji treba ispoštovati", ponosno govori majstor koji je nekad za deset dana mogao napraviti čitava konjska kola.

Kolar – iskren čovjek, a ne "šeprtlja"

Iako svjestan da danas nema potrebe za kolarskim uslugama, Bogoljub bi volio da ima nekog mladog čovjeka kojeg bi obučio da se tradicija sačuva koliko-toliko. Po njegovom mišljenju, kolar mora biti iskren čovjek, a ne "šeprtlja" da bi mogao ispoštovati posao.