Pošto sam prije medicinskog fakulteta završio srednju veterinarsku školu, pitaju me ponekad i za savjet kad su im ovce bolesne, šta im je činiti. Ložim vatru, vadim zube, a u autu nosim gumene čizme, kaže doktor Ivan Anđelić.
Kad su proslave i slavlja u 32 sela u opštini Rekovac (susjedna Srbija, op. ur.), doktor Ivan Anđelić uvijek je na čelu sofre. Ne poštuju ga mještani samo zbog njegove stručnosti i služenja Hipokratovoj zakletvi već i zbog istinske brige za njih.
"Bit doktor na selu je malo drugačije", kaže na početku doktor Anđelić.
To 'malo' drugačije je zapravo mnogo. Ljekar hitne pomoći u gradu kad pođe na teren ponese torbu sa instrumentima i opremom, a seoski pakuje i gumene čizme. Doktoru na selu skoro da nema opstanka ako ne poznaje svaki sokak. Kad dobije poziv niko mu neće reći ulicu i broj jer adresa na koju brzo mora da stigne je 'iznad voćnjaka Milovana šofera'.
"Sa sanitetom se ide dokle se može, a poslije traktorom. Često se ide i pješice, preko potoka i kroz šumu da na vrijeme stignem do pacijenta. Odavno sam kupio i stavio u auto par gumenih čizama. I pored svih teškoća, ni poslije 15 godina radnog staža, ne bih sada mogao zamisliti sebe kao izabranog doktora, sa punim radnim vremenom u ordinaciji", kaže ovaj doktor, ljekar opšte prakse.
Kao najzahtjevnije, izdvaja intervencije u šumama u sezoni sječe i pripreme drva za prodaju.
"Zna se koliko je to rizičan posao na kome možete i glavu da izgubite".
Ovaj doktor to zna jer je i sam bio drvosječa. Tako je plaćao školovanje i stan. Sa ocem je radio u šumi i ljeti i zimi. Opasne povrede se događaju i na njivama, u sezoni radova.
"Recimo, berač kukuruza zna da bude opasna mašina, ljudi izgube prste, šaku", kaže ovaj seoski doktor.
Njegovi pacijenti su mahom stariji ljudi. Žive u selima koja nestaju i gdje je prirodni priraštaj najniži. Dom zdravlja u kom radi pokriva 32 sela, a on je poznat po tome što čini više od onoga što mu je posao: založi vatru nemoćnima, po potrebi izvadi i zub.
"Znam svaki zaseok, kuću, svakog čovjeka. Znam ko je s kim rođak, s kim se druži, znam istorije bolesti čitavih familija. Kad prvi put stignem kod nekog pacijenta, najprije razgledam dvorište, domaćinstvo. Tu pravim prvu 'anamnezu'. Na selu je drugačije jer ne može doktor samo da uđe, pregleda, prepiše ljekove i ode. Onda kažu 'pobježe doktor, baš ga briga!'. Moraš da posjediš malo, da popričaš i o drugim stvarima koje ih muče, a muči ih dosta toga. Žive u zabačenim i prilično pustim selima. Djeca su im otišla u inostranstvo i u veće gradove", kaže Anđelić i dodaje da je njegovim pacijentima najveći problem kako da dođu do doma zdravlja.
"Na jednom terenu sjednem da objasnim pacijentu šta dalje, a baka iz te kuće mi pokazuje dva zuba koji joj se klate. Niti može da jede niti zubi hoće da ispadnu. Odbija da ode kod zubara. Nije je strah, ali joj je previše komplikovano da telefonom zakaže termin pa ga recimo dobije poslije podne, u vrijeme kada nema autobus za grad, još manje onaj za povratak u selo. Zubi su joj već bili rasklaćeni, malo je trebalo povući i stvar je bila riješena".
Vrijeme intervencije seoskog doktora nekada je duže od predviđenog jer ponekad mora i da založi vatru pacijentu zato što nema ko drugi.
"Ne bih da izgleda da sam ja neki spasilac, ali ne znam ko ne bi založio tu vatru. Ima bolesnih koji skoro nepomični leže u ledenoj sobi. Tada alarmiramo i socijalne službe ili mjesne zajednice da pomognu. Mi koji lječimo po selima, moramo nekako da nadoknadimo to što više nema seoskih ambulanti koje su nekad radile jednom sedmično.
Zbog ovakvih stvari seoski ljekar ima i više društvenih 'obaveza' nego gradski. Češće ga pozivaju na razne proslave i seoske slave. Tada sjedi u čelu stola jer glavni je doktor, kome nije ispod časti da im doveze hljeb 'kad već dolazi'.
"Mještani su bili malo u čudu kad sam počeo da iznosim hljeb. Međutim, tako vas doživljavaju kao svog, stiču povjerenje. Kao mrtvozornik često sam pomagao i da spreme pokojnika. Zamoli me neko od ukućana jer nema nikog mlađeg. Uputim ih u dalju papirologiju. Pošto sam prije medicinskog fakulteta završio srednju veterinarsku školu, pitaju me ponekad i za savjet kad su im ovce bolesne, šta im je činiti", kaže Ivan.
Nisu to medicinski podvizi, kaže on, već olakšanje na licima ljudi kad vide da će se neko zaputiti usred noći da bi im promjenio kateter ili previo ranu. Anđelić je bio i direktor Doma zdravlja, a onda je shvatio da mu je ipak draže da ide na teren. Kaže, 'što su tereni nepristupačniji, ljudi su srdačniji i iskreniji'. Jedino zbog čega žali je što u ovim pustim selima nijednoj bebi nije pomogao da dođe na svijet.
"U našem kraju godišnje se rodi oko 30 djece, a umre 250 odraslih".
O tome koliko uživa u svom poslu 'na otvorenom' i koliko su mu dragi ljudi koje sreće i lječi, skoro svakodnevno dokazuje fotografijama na društvenim mrežama. Na njima se očitava njihova neuobičajena bliskost. Ujedno dokumentuje i čuva od zaborava sve autentične detalje seoskog života. Nažalost i to, kako izgledaju pusta sela.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
Porodica Habib godišnje otkupi oko 300 tona raznih plodova - spremni su za novu sezonu
Adnan Durmišević treći put presijava kukuruz: "Proglasite više divlju svinju štetočinom"
Kako postupiti prema voćkama nakon snijega i minusa?
Tragedija: Bračni par skuhao juhu od mrazovca - mislili su da je srijemuš
Zbog suše privremeni otkaz za 615 radnika u kompaniji koja proizvodi pjenušac
Orange plus: Proizvođači malina mogu se javiti do kraja sedmice
Edamame je naziv za dobro poznatu mahunarku - jede je i Novak Đoković
Mogu li se pesticidi s voća i povrća ukloniti ocatom?
