Ko je Mirko Kecman: Ručnom kosom pokorio regiju, a kod kuće ipak bira kosilicu

Protekli vikend donio je apsolutnu dominaciju jednog od najtrofejnijih kosaca na našim prostorima. Mirko Kecman iz Smoljane kod Bosanskog Petrovca ubilježio je pobjede na manifestacijama u Mrkonjić Gradu (Balkana) i na Kupresu, potvrdivši da tradicionalna vještina ručnog košenja nema zaborava kada se spoji sa čeličnom voljom i decenijskim iskustvom.

Iako su se na ovim takmičenjima okupile najbolje kosidbaše iz cijele regije, Kecmanu su brzina, širina otkosa i preciznost ponovo donijele šampionske titule. Iza ovih rezultata stoji životna priča čovjeka koji je ručnu kosu u ruke uzeo kao dječak, iz nužde, da bi danas postao istinska legenda sa više od 60 pobjeda.

Po kosidbi se ocjenjivao karakter

Mirko je svoju kondiciju kovao na nepristupačnim grmečkim terenima gdje mašine nisu mogle prići.

"Počeo sam da kosim od svojih možda 12-13 godina, to je negdje ‘84. godine, to su bili neki moji počeci. Imao sam sreću što je moj otac bio dobar kosidbaša i od njega sam naučio dosta stvari. Najviše sam sa njim i kosio", priča nam Kecman, kazavši da je naučio kositi iz potrebe, jer se na ovim terenima "živjelo od kose".

Do 90-tih godina prošlog vijeka ova alatka je bila jedini garant opstanka seoskih domaćinstava koja su držala mnogo stoke, a radni dan je počinjao prije izlaska sunca.

"Mi smo tada bili mladi, nije nam bilo baš drago kositi. Moralo se ustati najdalje 6 sati i ići podaleko od kuće. Bilo je njiva udaljenih i po tri-četiri kilometra pa se išlo traktorima ili ko je šta imao, nekad i s konjima ko je imao zaprežna kola", prisjeća se.

Na grmečkim mobama kosidba je bila i nepogrešiv kantar ljudskog karaktera i date riječi. Opstanak ljetine zavisio je od uzajamne pomoći, a nedolazak na koševinu smatrao se neoprostivom izdajom. Čekanje u cik zore, hoće li se oni koji su obećali zaista i doći, duboko se urezalo i u Mirkovo pamćenje.

"Ako neko obeća da će doći i slaže, to je bila velika laž. Tog domaćina koji nije došao na mobu križaš u tim nekim svojim rokovnicima", prepričava zanimljivu crticu iz prošlosti.

Kosa kovanica kao historija

Dolaskom mehanizacije, ručno košenje je palo u zaborav. Povratkom u rodnu Smoljanu, 2009. godine, sa grupom entuzijasta pokreće manifestaciju "Prva kosa Grmeča", što ga vraća na parcele, ali ovaj put ne iz nužde. Inače, Kecman ističe da je na Grmeču dio organizacijskog tima, pa u takmičenjima ne učestvuje.

"Kad sam počeo sa takmičenjima ja sam znao da to dobro umijem, ali sam bio slabo pripremljen fizički. Kad sam ostavio cigare, malo se posvetio treninzima i počeo učiti od tih kosaca, kako se to radi, nisu to više bile one kose kojima smo mi kosili sa očevima. Kupovale su se malo duže, koje su brže, tako da sam već 2011. počeo da nižem pobjede."

Posebno mjesto u njegovoj bogatoj zbirci trofeja zauzima i alatka koju je dobio na poklon od starog majstora Osmana Buhića, a s kojom i danas pobjeđuje.

"Sjećam se njegovih riječi prije smrti, rekao je ‘ovo što ti dajem, to je historija’, i baš sam mnogo puta s tom kosom pobijedio", kaže Kecman, dodajući da su kose, nekada kupovala svakih pet godina, malo koja je mogla i toliko da traje, jer se svaki dan otkivala. "A sada ja to uradim samo pred takmičenje, tako da ona može biti i 20 godina. Kod mene je ova što kosim s njom skoro 15 godina."

Sezona iz snova

Ova takmičarska godina je za Mirka počela pobjedom u Sloveniji krajem maja. Nakon toga je uslijedio peh u Novom Sadu na Bukovcu, gdje je jako nevrijeme uneredilo parcele, pa iako je tamo ranije pobjeđivao čak 10 puta, loš teren ga je ovaj put udaljio od postolja.

Ipak, protekli vikend i pobjede na Balkani i Kupresu pokazali su da je forma na vrhuncu. Pred njim su novi izazovi - koševina na Janjskom višegoriju, Kosidba na Rajcu, te manifestacija na Romaniji kod Sokoca.

Za trijumf je, kako ističe, potreban specifičan sklop osobina: "Potrebna je dobra volja i energija, da voliš to što radiš i da imaš iskustvo i da se nadograđuješ, kao u svakom sportu, vjera u sebe, a potrebna je normalno i fizička kondicija, što je čovjek jači i sposoban to bolje."

Kada prođu narodna veselja, Mirko Kecman se vraća svom uobičajenom životu u Smoljani. Zaposlen je kao čuvar šuma - "lugar narodski rečeno", vodi sopstveno poljoprivredno domaćinstvo i drži stado od 50 do 60 ovaca, živeći u skladu sa tradicijom i prirodom.

Na svom imanju radije bira moderniju varijantu, pa kroz smijeh zaključuje da ručno pokosi tek tri-četiri duluma godišnje za trening i oko dvorišta, dok ga u svakodnevnim poslovima mijenja kosačica - zbog čega ga komšije, znajući kakvog šampiona imaju u blizini, redovno zadirkuju.