Ima li nade za višegradska sela: "Pirnuše neki jadi i nestade naroda"

Umjesto uobičajenog seoskog žamora, sokacima višegradskih sela caruje tišina. Još samo negdje u prikrajku grgolji voda na koritu svjedočeći da tok prirode ništa ne može uništiti.

U selu Stolac živi samo jedna porodica, djed i baba. Do svoje napuštene porodične kuće kada je lijepo vrijeme navrati i Miroljub Šimšić. Raskrči malo po dvorištu, prisjeti se djetinjstva i razmišlja.

"Ništa se ne može više spasiti. Sve zarasta u šikaru, boriće, smreke i glogove, livade i njive su već prekrivene šibljem. Samo seoski putevi još odolijevaju vremenu i može se kako tako njima proći", vajka se Miroljub.

Nekada je bilo 150 duša

Nekoliko sela ima samo po jednog ili dva stanovnika. Ti "vukovi samotnjaci" žive samo od uspomena, tuguju za slikama sela iz njihove mladosti.

"Kad sam se oženio 15 kuća je bilo u selu u Stolac, na bosanskoj strani, jer ga dijeli granica sa Srbijom. Tamo, preko granice, odnosno seoskog puta, bilo je devet naseljenih kuća. Živjelo je u ovom selu sa obje strane granice oko 150 duša, i cura i momaka. Pirnuše neki jadi i nestade naroda. Omladina ode za boljim životom, stari se sele na seosko groblje, umire selo", priča naslonjen na štap Dragoljub Šimšić.

Ali ima srećom i onih koje vuče nostalgija za rodnim krajem i dosele se, uglavnom iz Srbije, gdje su davno otišli iz kuće gdje su prvi put prohodali. Jedan od njih je Milorad Jevtić iz sela Stolac, planine Dikave.

"Napustio sam državni posao u Srbiji i vratio se u rodni kraj. Kupio sam pedesetak ovaca, sad i volove i tako živim sam, na sat dva hoda do prve kuće u selu Zaovinama. Stigla je i neka penzijica, dobri ljudi mi donirali solarne panele, jer ovdje nema struje, pa tako mogu da dopunim telefon, slušam radio i gledam televiziju. I uživam u samoći u ovom prirodnom raju", priča Jevtić.

Jedan stanovnik u Macutama

I u selu Macutama u višegradskoj opštini živi samo jedan stanovnik čija je porodica davno odselila na Zlatibor. Momir Knežević  je na toj zlatnoj planini zaradio i penziju i sad ovdje u srcu prirode provodi staračke  dane.

"Imam svega što mi treba za život. Hranu, domaće životinje, djeca mi donesu i sve druge potrepštine. Sa sinom sam renovirao i porodičnu kuću, u njoj imam sve uređaje kao u gradu. Imam auto, traktor i sve što mi treba da obradim malo njivice za povrće. Lijepo mi je ovdje, samo ponekad samoća dosadi", priča Knežević.

Oko kuće Bore Šijakovića, koji se iz sela Dobanovaca kod Beograda vratio u svoj rodni kraj Poljanice kod Višegrada, trčkaraju kokoške, pas i mace. Obnovio je kuću, štale, torove i obore, prekopao vrt, nabavio stado ovaca, nekoliko koza i dva bika.

"Srećom imam i komšinicu Petru Todorović koja nikad nije napuštala rodno ognjište. A meni bilo žao da propada kuća i okućnica i odlučio sam da se vratim. Mnogi su mislili da neću uspjeti, ali moja volja je pobijedila. Prvo sam izdvojio novac da se do sela popravi put a onda renovirao kuću", govori Šijaković.

Zahvaljujući njemu, a uz pomoć onih koji su odselili ikoji se ponekad vraćaju u selo očišćena su i dva seoska groblja i prvi put organizovano druženje Poljaničana. "Bilo je tu i suza radosnica i mnogo seljana nekadašnjih, onih koji su  se vidjeli i poslije pedeset godina", ističe Šijaković.

Šestero u selu Brace

A Nada Krstić je ostavila stan u Beogradu, i kad joj je muž umro, i penzija stigla na vrata, odlučila je da se vrati u svoje selo Blace kod Višegrada gdje živi sa svojom sestrom.

"Evo me opet gdje sam se rodila, odrasla i u školu išla. Ovdje je za mene jednostavno bolje, duže ću živjeti nego u gradskoj vrevi i na zagađenom vazduhu. Jeste da moraš da radiš od jutra do sutra, ali to mi pričinjava zadovoljstvo. Imam ovce, kokoške i koze, moje ljubimice. Pijemo kozje mlijeko, najzdravije. Poseban doživljaj mi je bio kad je koza Bjelka okozila četvoro jaradi. Hranila sam ih na cuclu dok nisu živnuli", hvali se Krstićeva

Nada je još u mladosti naučila da radi sve seoske poslove. Tako i u Blacama u kazanu čučavcu peče rakiju za sebe i svoje prijatelje, a djeca joj redovno dolaze. U selu ima šest stanovnika, posjećuju se i druže u dokolici i kada su vjerski praznici.

Rastakanje sela i u višegradskoj opštini počelo je pedesetih godina prošlog vijeka kad su tadašnjim državnim vlastima bile preče fabrike  i radnička klasa od bogatih seljaka. Proces je trajao decenijama da bi kulminirao poslije posljednjeg rata kada je i ono malo omladine sa sela sišlo u grad.