Da smo uređena zemlja, SSP bi bio dobra šansa

Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između BiH i Evropske unije zabrinulo je mnoge bh privrednike. U strahu su da će izgubiti domaće tržište, a ne vide ni mogućnost plasmana svojih proizvoda na evropsko tržište. Jedan od rijetkih farmera koji je uspio svoje proizvode plasirati na EU tržište je mr.sci Vlado Cvijić, izvršni direktor NGO Krajine i suvlasnik Herba Krajina d.o.o. Cvijić koji je i član Odbora za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu NSRS ispred NVO, ali i vodeći ocijenjivač za bezbjednost hrane ISO 22000 u razgovoru za Buku govori o mogućnostima bh. privrede, odgovornostima koje snose i političari i privrednici, te kako mu je pošlo za rukom da svoje proizvode plasira na EU tržište.

Dobra šansa za uređene zemlje

Domaći poljoprivrednici su već mjesecima u strahu od gubitka skromnog domaćeg tržišta, jer je 1. februara ove godine na snagu stupio prilagođeni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SPP) između BiH i Evropske unije. Ima li razloga za strah?

Stupanjem na snagu SSP-a između BiH i Evropske Unije sa 135 jasno definisanih članova sporazuma, posebno poglavlja II, koje definiše odnose u poljoprivredi i ribarstvu, je dobra šansa za uređenu zemlju koja ima organizovanu plansku poljoprivredno-prehrambenu proizvodnju, uspostavljen sistem funkcionalne proizvodnje zasnovan na 3 K (količina - kontinuitet - kvalitet) , uspostavljene međunarodne sisteme i standarde bezbjednosti hrane, koperativni sistem otkupnih stanica - funkcionalnih zadruga kao nosioca organizovanja primarnih poljoprivrednih proizvođača i uspostavljene nosioce Regionalnih poljoprivredno-prehrambenih centara, koji provode zajedničku agrarnu politiku entiteta i time BiH, koja iz budžeta sa svih nivo vlasti izdvaja 10 posto za direktna plaćanja poljoprivrednim proizvođačima, prerađivačima i nosiocima ruralnog regionalnog razvoja.

Nažalost mi od ovoga ništa nismo uspostavili. I pitanje da li ima razloga za strah je više nego svima jasno, posebno nosiocima poljoprivredno-prehrambene proizvodnje. Odgovorne institucije su imale vremena još od 2005 godine, od kada je počelo da se planira potpisivanje ovog sporazuma. Znači 12 godina smo izgubili da budemo pripremljeni i spremni za evropsku utakmicu. Svih tih godina smo, djelomično, usklađivali zakone sa evropskim regulativama, a rezultat je da uskoro naš kvalitetan proizvoda bez certfikata nećemo moći prodavati u vlastitoj prodavnici, jer prednost će imati certifikovani evropski proizvodi, koji će ujedno biti jeftiniji, povoljniji, jer im njihove zemlje od 50 do 100 posto obezbjeđuju subvencije za izvoz, a da ne govorimo koje su im još druge mjere agrarne podrške na raspolaganju.

Odgovornost definitivno snose političari, ali ipak snose li i sami poljoprivrednici dio krivice?

Odmah da kažem svoje mišljenje, bilo bi mi drago da griješim. U zadnjih 10 godina uradili smo toliko strategija ruralnog razvoja i poljoprivrede, koje su iznijele "lijepu priču" o poljoprivredi, a u stvarnosti strategije su samo poslužile nečem drugom, ili nekoj manjoj grupi, dok su poljoprivrednici na svojim imanjima samo osjetili gorčinu života i odlazak mladih sa sela. Odgovornost u našem društvu ne postoji, jer da postoji odgovornost za uništenu poljoprivredu - najperspektivniju privrednu granu u BiH, neko bi zasigurno odgovarao. Da li oni koji sami sebe predstavljaju vođama "uspješnog" naroda ili oni koji stalno štite poljoprivrednike ili predstavljaju poljoprivrednike ili sami poljoprivrednici koji su ušutili? Teško je reći.

Politika se uvukla u udruženja

Da li je jedno od mogućih rješenja ujedinjenje poljoprivrednika u jednu krovnu organizaciju, jer trenutno su rascjepkani na razna udruženja i djeluju razjedinjenji i na kraju krajeva zar svi poljoprivrednici u BiH ne žele isto?

Zapravo je i jedino riješenje u poljoprivredi, udruživanje. Pri tome mislim i na udruživanje ljudskih resursa, ali i znanja, alata, zemlje, porodica, sela. Na taj način će konačno moći sami odlučivati o sebi, a ne da žive kao do sad kao politički podanici na kaščici sirotinjskog podsticaja. Ovo govorim i iz vlastitog iskustva jer sam dvije godine predsjedavao Vijećem Nevladinih organizacija BiH, tačnije sve dok se politika nije uvukla u udruženja. Čudo smo mogli stvoriti, ali nažalost ostala su samo politička udruženja - partije-stranke. A upravo ovdje ne smije biti nimalo političkog utjecaja, bilo kakve politike, bilo čega ličnog ili bilo kakvog diskriminitatorskog pretendovanja, osim naravno na zajednički uspjeh svih udruženih poljoprivrednika.

Kakva su vaša iskustva s državnim odnosno entitetskim institucijama i možeš li navesti neke primjere dobrih i loših praksi u odnosu države prema poljoprivrednicima ili proizvođačima organske hrane?

Naša iskustva sa nadležnim institucijama države, entiteta, lokalnim samoupravama i nadležnim agencijama su različita i kompleksna. Većina institucija pruža različite servise i podršku, ali kad to posmatramo sa mjerama zemalja EU ili okruženja to je veoma malo, odnosno, nedovoljno da se kroz institucionalnu podršku razvije profesionalna proizvodnja, poveća reprodukcija i naravno svake godine poveća novi broj zaposlenih radnika. Imamo dobra iskustva u podršci određenih državnih tijela u jednoj godini.

Međutim već druge godine nastavak podrške tom projektu se značajno smanji ili se podrška ne ispoštuje u rokovima i vi ulazite u rizike po proizvodnju, rad, zaposlene i ekonomsku održivost, jer ste planski povećavali kapacitete za proizvodnju, zadužili se kod dobavljača, a mjere podrške koje su Pravilnikom definisane nisu ispoštovane u realanim iznosima ili kasne blizu godinu dana, što je pogubno za poljoprivrednike, prerađivače i naše dobavljače poljoprivrednih repromaterijala. Naravno, takav odnos državnih agencija, posebno naglašavamo zadnje iskustvo iz 2016 u saradnji sa Agencijom za agrarna plaćanja MPVPŠ RS je očito bio negativan odnos prema ovoj vrsti projekta, jer Agencija svoje obaveze izbjegava da izmiri.

Osnivanje Regionalnog poljoprivrednog centra

Vaše preduzeće Herba Krajina je u svojoj proizvodnoj jedinici, eksperimentalno organizovalo proizvodnju organske paprike po standardima Evropske unije. Svoje proizvode ste plasirali na tržište EU. Obzirom da se uglavnom mogu čuti priče da je tržište EU-a za naže poljoprivrednike nedostižno, kako je to Vama pošlo za rukom?

Naša aktivnost se zasniva na eksperimentalnoj organskoj certfikovanoj proizvodnji rasada povrća i primarnoj proizvodnji organskog povrća za tržište EU još od davne 2009 godine. Izvozimo u Njemačku, Sloveniju, Italiju, a uskoro potpisujemo i ugovor za izvoz u Austriju. Primjera radi na tržištu Njemačke smo prisutni još od 2013 godine, kada je potpisan petogodišnji ugovor o izvozu 500 tona organske paprika i 500 tona organskog povrća za njihovo tršište. Uspjeli smo jer smo usvojili tehnologiju proizvodnje po međunarodnih zahtjevima za kvalitet proizvoda i kroz certfikaciju nadležnog certifikacijskog tijela to i verifikovali.

Naš proizvod je visoko ocijenjen i na domaćim i međunarodnim sajmovima, izložbama i laboratorijima koji kontrolišu proizvod i za to smo više godina osvajala prestižna prva mjesta u organskoj proizvodnji kako u zemlji tako i u inostranstvu. Ono što bih izdvojio kao problem jesu količine, tačnije ozbiljnije količine.

Imate li rješenje?

Da, trenutno pristupamo potpuno novom programu rada i organizacije koja bi trebala zaživiti 2018. godine, kada ćemo otkloniti sve rizike i potpunosti vladati cijelim procesom, a na taj način zadovoljiti sve koperantske potrebe, upravljati sa njima i zadovoljiti visoke zahtjeve za količinu - kvalitet - kontinuitet snadbjevanja evropskog kupca. U godini pred nama planiramo uspostaviti i akcionarski Regionalni poljoprivredni centar za primarnu proizvodnju, preradu, certfikaciju i plasman proizvoda u zemlje EU i Rusiju.

I naravno rješenje je i uspostava novih tehnologija proizvodnje, saradnja sa svjetskim naučnim institucijama i javni korektor institucija vlasti u donošenju što efikasnijih riješenja u poljoprivredi i ruralnom razvoju BiH.

Autorica: Tatjana Čalić/buka.com

Foto: Bigstockphoto/ch_ch