One ne planiraju samo preživjeti još jedan hladni dan – one planiraju eksploziju života zajednice koja će uslijediti za mjesec do najviše dva.
Dok mi, zgrbljeni pod teškim zimskim kaputima, još uvijek gunđamo na hladnoću i snježne pahulje koje znaju ovisno o lokaciji pčelinjaka zaplesti u februarskom vjetru, dole, u utrobi košnice, odvija se tiha revolucija. Za ljudsko oko, pčelinjak u februaru izgleda napušteno, gotovo mrtvo. No, to je samo iluzija. Ispod drvenog krova, u potpunom mraku, jedna od najsloženijih zajednica u prirodi donosi odluku o životu ili smrti.
Februar nije mjesec mirovanja – to je mjesec, kao što smo pisali, strateškog planiranja i najsitnijeg detalja neke pčelinje zajednice.
Pčele ne posjeduju sat, rokovnike niti gledaju na kalendar. Njihov gospodar je svjetlost. Iako su temperature često i dalje niske, februar donosi nešto neprimjetno, a presudno – dužinu dana. Sunce se svakim danom sve duže zadržava na nebu, a ti fotoni, prodirući kroz leteći otvor, dodiruju košnicu i bude nešto u dubokoj memoriji pčelinje zajednice. Vrijeme je za obnovu naraštaja.
Februar je ispit za pčelare: Ove provjere spašavaju zajednicu od propasti
Taj produženi dan signal je za maticu - kraljicu pčela. Nije riječ o naredbi, već o suptilnom biološkom impulsu. Iako vani još uglavnom vlada zima, u mračnom srcu zajednice počinje nova sezona. Matica, potaknuta tim prvim naznakama proljeća, polako, ali odlučno, povećava broj jaja koje polaže u ćelije saća. U decembru je možda legla tek poneko jaje kako bi održala minimalnu zajednicu, no u februaru se taj ritam bitno ubrzava. Ovisno dakle o vremenskim prilikama i podneblju u kojem se nalazi zajednica - pčelinjak.
Ona ne pita je li vani hladno, ona "zna" da ako ne krene sada, zajednica neće stići ojačati za prvu pravu proljetnu pašu. Kasnije je teško nadoknaditi zaostatak - ponekad gotovo nemoguće.
Jedno od najvećih čuda koje se odvija u februarskoj košnici jest inženjering topline u zajednici. Da bi se larve uopće mogle razvijati, one zahtijevaju konstantnu temperaturu od 34 do 37 stepeni Celzijevih. Zamislite to: usred februara, kada se temperatura zraka spusti i do -10°C, u središtu pčelinjeg gnijezda vlada gotovo pa tropska vrućina.
Kako im to uspijeva? Pčele nisu pukim slučajem okupljene u zimsko "grozd" (klupko). One se zbijaju jedna uz drugu, a one u unutrašnjosti svojim ljetnim mišićima proizvode toplinu – tresu se, ali ne lete. To je savršeno organiziran toplotni sistem koji kao takav funkcionira i u najhladnijim danima već hiljadama godina. Pčele se izmjenjuju: one koje su na rubu, hladnije, probijaju se prema unutra, dok one iz središta, zagrijane, odlaze prema rubu. Ta neprestana cirkulacija i kolektivna toplina omogućuje da se leglo (nova generacija) uspješno razvija, dok vani bjesni zima.
Ali zašto pčele rade sav ovaj napor? Zašto pčele riskiraju trošeći energiju na grijanje usred vanjske pa moguće i unutarnje oskudice hrane? Odgovor leži u genijalnom evolucijskom planu - to je smjena generacija.
Zimske pčele, koje su se izlegle u jesen, potpuno su drugačije od svojih proljetno - ljetnih sestara. One su "dugoživuće", njihov je zadatak preživjeti hladne mjesece, čuvati maticu i održavati minimalnu temperaturu. One su poput zimskih čuvara, čiji je životni vijek nekoliko mjeseci. No, njihova snaga kopni. Njihovo tijelo tamni, iscrpljeno je dugotrajnim mirovanjem i probavom ponekad i nekvalitetne hrane (često pomiješane s medom i peludom), polako otkazuje poslušnost. Pčele to osjete.
Upravo zato matica u januaru i februaru mora krenuti s leglom. Zajednica treba "proljetne pčele". To su radilice kratkog vijeka, rođene da rade na brzinu, da skupljaju pelud, nekada, grade saće i eksplodiraju u rastu čim temperature dopuste prvi izlet. One su te koje će zamijeniti iznemogle zimske pčele i preuzeti brigu o rastućem leglu. Ako taj proces krene prekasno, zimske pčele će pomrijeti prije nego ih proljetne zamijene, a zajednica će oslabjeti ili se ugasiti. Sivka, Kranjska pčela poznata je po tome, u zimu ulazi u malom broju, no proljetni je razvoj buran kad dođe vrijeme.
Dok pčelar u februaru na svom pčelinjaku može samo nagađati, osluškivati ili kucanjem o košnicu procijeniti stanje zajednice, pčele unutra igraju najveću igru nade. One ne planiraju samo preživjeti još jedan hladni dan, planiraju eksploziju života zajednice koja će uslijediti za mjesec do najviše dva.
One su živi dokaz da priroda i djelatnosti vezane uz poljoprivredu, ne poznaje pauzu, odmor za ljetovanje ili skijanje. Februar u košnici nije čekanje, već naporna ciljana priprema. To je vrijeme kada se odvija najdelikatnija operacija: uspostavljanje ravnoteže između trenutnih resursa (hrane i energije) i budućeg rasta. Svako jaje koje matica položi, svaka toplina koju pčele proizvedu, ulog je u budućnost. I kada prvi cvjetovi probiju snijeg, one će biti spremne. Jer u njihovom svijetu, uspjeh ne donosi sreća, već savršeno sinkronizirani biološki sat koji im je omogućio da u najmračnije doba godine osjete dolazak svjetla.
Tagovi
Autor