Zadnje aktivnosti

Posljednje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registrirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Industrijalizacija poljoprivrede
  • 08.01.2019. 18:00

Zemlje nema, a pohlepa za profitom sve veća – potrošač ima moć!

Na konferenciji internacionalnih investitora jedan od zaključaka bio je kako se veći status postiže ako se ulaže u poljoprivredu. Na prvu, zvuči kao pozitivni trend. Svježi kapital će dolaziti u manje razvijene zemlje, ulagači će svojim novcem smanjiti problem gladi, a u isto vrijeme otvarat će se nova radna mjesta. No, stvarnost je drugačija.

Foto: Bigstockphoto/Goodluz
  • 383
  • 54
  • 0

Ja ne znam cijenu zemlje. Može li se kvaliteta življenja i sam život mjeriti u novcu, pitaju se poljodjelci diljem svijeta. Što se to događa posljednjih godina na globalnoj sceni proizvodnje hrane? Prijeti li industrijalizacija poljoprivrede stabilizaciji globalne ekonomije ili daje odgovor problemu gladi i siromaštvu. U ovom članku analizira se situacija koja se u posljednjem desetljeću progresivno razvija daleko od javnosti, a u isto vrijeme podiže zabrinutost raznih interesnih grupa.

Hrana se sve rjeđe proizvodi iz ljubavi, a sve češće zbog profita i statusa. Poljoprivreda nije bila primamljiva djelatnost dugi niz godina sve do početka novog milenija. Rastom populacije, koja se procjenjuje da će doseći 9 milijardi u 2050. godini, nova rješenja progresivno se traže. Kako bi se prehranilo brzo rastuće stanovništvo, smanjilo siromaštvo, te udovoljilo željama ekonomski razvijene civilizacije, potrebno je koristiti suvremene tehnologije i povećavati proizvodne površine. Šteta, hektara više nema, štoviše površine se smanjuju. To su prije nekoliko godina prepoznali kapitalisti koji su inicirali tzv. val međunarodnih zelenih investicija.

Zelene investicije

Zelene investicije se uglavnom odnose na organiziranje proizvodnje hrane na za to prihvatljivom području. Investiranjem u slabije razvijene zemlje investitori započinju ostvarivati sve veće profite nakon globalne krize u 2008. Skok cijena hrane dodatno je zainteresirao ulagače za zelene investicije.

Status je važniji od novca. Na konferenciji internacionalnih investitora održanoj nedavno u Berlinu, jedan od zaključaka za ponijeti kući bio je kako se veći status postiže ako se ulaže u poljoprivredu. Na prvu, navedeno zvuči kao pozitivni trend. Svježi kapital će dolaziti u manje razvijene zemlje, ulagači će svojim novcem smanjiti problem gladi, a u isto vrijeme otvarat će se nova radna mjesta. No, stvarnost je drugačija.

Poljoprivrednici u mnogim zemljama gube status u društvu zato što ostvaruju sve manje prihode uz mukotrpni rad. S druge strane, investitori podižu svoj ugled ako stave svoj novac u primarnu proizvodnju. Često su to uvaženi članovi visokog društva. U nekim zemljama projekti zelenih ulaganja su usko vezani uz izvršnu nacionalnu politiku. Zašto je važno govoriti o tome? Investicije su prvobitno provedene zbog profita, a ne ekonomske stabilizacije. Ulaskom dublje u temu iskopat će se mnogo veća priča bez sretnog završetka.

Istočna Evropa preplavljena investitorima

Dio Evrope koji je bio pod socijalističkim uređenjem ekonomski zaostaje za razvijenim kapitalističkim zemljama u pogledu stanja gospodarstva. Relativno mlade zemlje koje su prihvatile demokratsko uređenje, nisu bile spremne provesti kvalitetno prijelazno razdoblje kako bi se nastavilo razvijanje gospodarstva. Nasuprot, dogodio se raspad organizacije u procesu privatizacije. Uglavnom, tadašnji kapital je otišao u pogrešne ruke. Pojavljuju se oligarsi, tajkuni i tzv. bogataši preko noći. Bez milosti rasprodaju se nacionalni resursi i zemlje postaju sve siromašnije. Države stječu političku samostalnost, ali istovremeno gube samodostatnost hranom.

U zemljama poput Poljske, Mađarske, Češke, Rumunjske, Bugarske, Srbije… strani kapital se slijeva poput vodopada brze planinske rijeke. Donedavno radilo se uglavnom o zapadno evropskim ulagačima. Unazad nekoliko godina dolazi kapital iz Arapskih zemalja i Kine. Primjerice internacionalna kompanija Al Dahra, arapskih investitora, je vlasnik najvećeg poljoprivrednog dobra u Evropskoj Uniji.

Kompanija Al Dahra iz Ujedinjenih Arapskih Emirata kupila Agricost - najveću ratarsku farmu u EU

Tvrtka je orijentirana na izvoz primarnih proizvoda u zemlje Bliskog istoka. Vojvodina zbog dobrog položaja i plodnog tla je mjesto gdje se ulagači bore za svaki hektar zemlje. Arapski investitori, tamo, najčešće ulažu u proizvodnju voća, krušarica i proteinskih usjeva poput lucerke. Proizvedene sirovine se izvoze. Problem ne leži u investicijama. Uzrok problema je ljudska pohlepa, status u društvu i želja za kontrolom. Domaće stanovništvo, koje je do nedavno radilo i živjelo od zemlje, je prisiljeno na emigriranje.

Nizozemci, Danci i Nijemci kupuju već stvorene poljoprivredne ekonomije u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj… gdje organiziraju proizvodnju hrane dominantno za svoje potrebe. Infrastruktura izgrađena za vrijeme socijalizma odgovara današnjim standardima diskontirane proizvodnje. Stoga, vrlo mala ulaganja se odnose na boljitak uvjeta seljana gdje je određena proizvodnja organizirana. U Bugarskoj i Rumunjskoj moderni poljoprivrednici su najčešće IT stručnjaci porijeklom iz bogatih kapitalističkih zemalja. Za razliku od istočne Evrope, u zapadnoj Evropi osnova razvitka poljoprivrede su obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Iako je većina spomenutih država u Evropskoj Uniji, uvjeti rada i razvojni plan gospodarstva svakako nisu isti.

Austrijanci imaju više od 2 hiljade farmi koje se bave turizmom

Susjedna Hrvatska je u procesu u kojem se poljoprivreda masovno napušta. Aktualna proizvodnja hrane u Hrvatskoj se bazira uglavnom na proizvodnji primarnih sirovina koje se potom izvoze. Visokovrijedni proizvodi se zatim uvoze. Apsurdni paradoks. Plodne hektare uzimaju oni koji su iz nekog razloga "uspjeli“. Subvencije uzimaju pojedine organizacije. Bogatiji postaju sve bogatiji, dok jaz siromaštva je sve veći. A nije li rješenje stabilizacija gospodarstva? Odlaskom radne snage ostavlja se prostor za "zelene investicije“.

Otimanje crne zemlje

Humusom bogato tlo tzv. crnica se masovno otima od jadnih vlasnika u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini. Često se može pročitati kako spomenute zemlje postaju lideri u proizvodnji i izvozu poljoprivrednih proizvoda. Donedavno tih članaka nije bilo. Kapitalisti sa zapada su započeli eksploatirati zemljište uz korištenje bijedne ekonomske situacije država. Danas u Ukrajini, ako gospodarstvo posjeduje pet hiljada hektara, smatra ga se malim. Život u selima gdje su investitori, visokog statusa, donijeli svoj kapital gotovo se ugasio.

Černozem - najkvalitetnija zemlja u rukama modernih kapitalista

Nekada, kolhozi su pružali dovoljno dostojanstva za život na selu. Kolhoz s dvije hiljade hektara bio je vrlo velik. Danas, zeleni ulagači posjeduju grupe kompanija koje organiziraju proizvodnje na preko sto i više hiljada hektara poljoprivrednog zemljišta. Primjerice, grupa Kernel u Ukrajini organizira proizvodnju na 390 hiljada hektara, UkrLandFarming na 654 hiljada hektara, NCH capital investicijski kapital na preko 430 tisuća.  U Rusiji Ivolga, poljoprivredni konglomerat, kontrolira oko milijun i pol hektara proizvodnih površina.

Silom preko vlasnika zemljišta do profita. Mnoge firme u analiziranim zemljama u vlasništvu inozemnih ulagača posjeduju vlastitu sigurnosnu službu. Dok neke unajmljuju vojsku za vlastite potrebe. Zemlje nema, a pohlepa za profitom postaje sve veća. U Ukrajini i Rusiji kako bi došli do novih hektara, vlasnici kompanija nerijetko koriste razne metode. Metode poput medijske propagande, potplaćivanje državnih namještenika, financijske ponude menadžerima iz drugih tvrtki, uporaba fizičke sile itd. Korištenjem situacije "razvijene korupcije“ inozemni investitori lako dolaze do novih plodnih ravnica.

Park prirode postaje tvornica proizvodnje žitarica

Veliki interes zelenih investicija privukla je Afrika i Južna Amerika unazad nekoliko godina. Progresivnim investicijama cilj je smanjiti siromaštvo te iskorijeniti glad u Africi. To je vodilja koja daje prednost stranim ulagačima te im se daje neizmjeriva prednost u posjedovanju zemlje u odnosu na domaće stanovništvo. Etiopija, uz Senegal, je jedna od atraktivnijih zemalja za zelene investicije. Zapadnu Etiopiju karakterizira umjereno blaga klima s mnogo padalina koje su pridonijele razvoju plodnog tla. Jeftina radna snaga, plodno tlo i velike mogućnosti poljoprivredne proizvodnje su uvjeti koji su Etiopiju stavili u vrh privlačenja stranog kapitala.

"DW Documentary“ objavio je dokumentarac o crnoj strani poljoprivrede u Etiopiji. Ono što je posebno istaknuto je da investitori svojom pohlepom uzimaju i ono što je namijenjeno očuvanju prirode za buduće naraštaje. Dio nacionalnog parka prirode Gambella, pod dozvolom etiopijskih vlasti pretvara se u poljoprivredni teren za proizvodnju riže. Jedna od stranih kompanija koja uništava park u svrhu komercijalne proizvodnje, već organizira proizvodnju na oko 61 tisuću hektara u toj Zemlji.

Suvremeno ropstvo ili bijeg

Problemi su migracije radne snage iz siromašnijih u razvijene države. Glavni uzroci migracija su ekonomske i prirodne naravi. Veliki poljoprivredni konglomerati doprinose destabilizaciji i aktiviziraju migracija.

U mnogim državama poljoprivreda je najčešće ustrojena na manjim posjedima. Iz nepredvidljivih razloga može se dogoditi propadanje uroda odnosno smanjenje cijene tržišnih proizvoda, što dovodi do upita o održivosti same proizvodnje. Unatoč svemu, snagom obitelji i ljubavi prema zemlji, ognjišta na selima se nisu gasila. Sve do nedavno. Tržišni zakoni o slobodnim trgovinama dovode male proizvođače u pitanje egzistencije. Iako većina obiteljskih gospodarstava nije bilo komercijalno orijentirano, poljoprivrednici su bili čuvari života ruralnog područja. Danas se hoće ranim subvencijama potaknuti ljude na povratak, no to ne uspijeva.

Nekada su poljoprivredni kombinati odnosno obiteljska poljoprivredna gospodarstva osiguravala posao za većinu mještana u selima. A kad veliki investitor preuzme agrarni resurs implementacija optimalizacije i metode smanjivanja rashoda su prvi koraci u stvaranju profitabilnosti. Moderne agrarne firme koje organiziraju proizvodnju na više hiljada hektara zapošljavaju prosječno jednog radnika na 200 hektara ratarskih površina. Uz navedeno, radnici su uglavnom preko zimskih perioda bez posla. Ako je nekad selo s hiljadu stanovnika osiguravalo održivi život svim stanovnicima, dolaskom investitora samo 15 obitelji će imati beneficije. Ostali su prisiljeni na traženje dostojnog života negdje drugdje.

Suvremeno ropstvo je prisutno u svim zemljama. U nekima je samo izraženije. Težak rad za minimalnu financijsku naknadu dodatno potiče ljude na migracije. Kapitalistima odgovaraju područja gdje je rad manje cijenjen zbog ostvarivanja većeg profita. U Ukrajini poljoprivredni radnik prima plaću u visini od  210 KM mjesečno, imajući na umu da tri mjeseca u godini ne radi. Dostojanstveni život je moguć samo emigriranjem u urbana naselja ili razvijenije zemlje.

"Kraj siromaštvu“

Razvoj sredine će pomoći izlasku iz siromaštva. Svježi kapital je potreban za razvoj. Investiranjem se otvaraju radna mjesta. To je upravo što međunarodni ulagači obećavaju prilikom podizanja komercijalnih proizvodnji velikih areala. U praksi je to samo obećanje i ništa više.

Posljednjih godina sve češće se uporabljuje termin CSR (Corporate Social Responisiblity). CSR je skup općih odnosno vlastitih regulacija kojih se kompanija mora pridržavati u pogledu brige o zaposlenicima, lokalnoj zajednici, okolišu i sl. Mnoge međunarodne tvrtke tvrde kako slijede CSR regulative. No, stvarnost pokazuje kako se o tome samo priča, a vrlo malo se radi. Iako je u najsiromašnijim zemljama podignuta razina standarda života, zemlje u razvoju susreću se s istim problemom. Ruralna područja ostaju prazna. Radno sposobni i školovani ljudi odlaze u gradove napuštajući svoje domove. Siromaštvo nečujno prodire u sela. Željom za profitom strani ulagači neće stati na kraj siromaštvu, već će uzrokovati nove probleme.

Prodajom odnosno davanjem zemljišta u ruke globalnih kapitalista aktualna vlast ostvaruje kratkoročnu dobit, a narod gubi na duge staze. Globalizacija iskorjenjuje tradiciju pojedinog naroda. Uništavanjem tradicionalnih vrijednosti narod gubi identitet. Situacija postaje sve ozbiljnija. Digitalizacija pomažući u rješavanju mnogih problema, s druge strane dovodi do potpunog gubitka vrijednosti pojedinca.

Zemlja odlazi u ruke globalnih igrača. Niz država postaju ovisne o uvozu hrane. Tko će objasniti djeci kako je zemlja izgubljena ili nitko neće ni pitati, kad će svi živjeti u gradovima?

Gdje je pravi put

Postoji li pravi put? Industrijalizacija proizvodnje hrane to sigurno nije. Gdje je put ka sreći, može li itko reći? Koja je cijena zemlje da preko uništavanja tuđih života dolazi se do profita željenog od strane malobrojne skupine ljudi?

Mnoge se poljoprivrede u okruženju okreću industrijskoj proizvodnji. Obiteljska gospodarstva nestaju. U selima često dolazi do razvoja jednog ili nekoliko "farmera“ kojima je jedini cilj profit. Briga o zajednici, prirodnim resursima uglavnom se ne cijeni. Potiče se proizvodnja primarnih poljoprivrednih i nepoljoprivrednih sirovina koje se potom izvoze, a kasnije se uvoze prehrambeni proizvodi. Na globalnoj razini nije ništa drugačije.

Obiteljska gospodarstva uz kontinuiranu edukaciju te podršku agrarne politike su rješenje novonastalih problema globalne poljoprivrede. Ono što se proizvede trebalo bi se konzumirati u istom području. Nove tehnologije poput vertikalnih proizvodnji bilja su primjer proizvodnje dovoljno hrane na malim površinama. Precizna poljoprivreda na manjim površinama pospješuje prinose uz istovremeno smanjivanje proizvodnih inputa. Manja kombinirana gospodarstva sa stočnim i zemljišnim fondom izvrsno se uklapaju u kružnu ekonomiju.

Promjena paradigme

Stvarnu moć drži potrošač. Svijest potrošača krajnjeg proizvoda odlučuje što će poticati. Industrijsku hranu iza koje uglavnom stoje skrivene tajne koje nitko ne bi htio slušati ili hranu educiranih poljoprivrednika iz svog susjedstva. Opasno je govoriti ljudima o njihovim nepravilnim odlukama.

Ali zbilja! Vi posjedujete snagu.


Tagovi

Investicije Globalizacija Profit Poljoprivreda Novac Status Industrijalizacija Napuštanje sela Okrupnjivanje zemljišta


Autor

Vladimir Miloš

Više [+]

Magistar ekonomije sa specijalizacijom u poljoprivredi. Studirao i radio u Kraljevini Nizozemskoj, radio na mnogim međunarodnim projektima, dobitnik dvije dekanske nagrade, svojevremeno urednik studentskog časopisa "Plug". Poruka: Riskiraj! - Ako pobijediš bit ćeš sretan, a ako ne pobijediš bit ćeš mudriji.