Zadnje aktivnosti

Posljednje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registrirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Potpore
  • 17.11.2018. 18:00

Zašto se potpore ne isplaćuju po toni ili kilogramu, već po hektaru?

Odgovor na pitanje iz naslova leži u prošlosti politika Evropske unije. Već su se jednom opekli.

Foto: Bigstockphoto / grafička obrada
  • 188
  • 15
  • 0

Često čujem, a još češće pročitam u komentarima, težnju ogorčenih poljoprivrednika koji zagovaraju princip isplate potpora po kilogramu ili prihodu, umjesto po hektaru ili grlu stoke kakav imamo danas. Oni koji za sebe misle da su radišniji, da su tehnološki na višoj razini ili jednostavno proizvedu više, smatraju kako su u ovom konceptu zakinuti, u odnosu na one koji samo imaju dovoljno zemlje ili stoke. 

Jedni će reći da su ti isti u pravu, drugi da nisu, ali činjenica je da je ova debata u Evropi davno završila i svoj epilog dobila u politikama koje živimo.

Današnji model isplate potpora po jedinici zemljišta ili brojčanom stanju blaga (UG), umjesto na kilogramu/prihodu pojedinog domaćina određen je Zajedničkom poljoprivrednom politikom svih zemalja EU. 

Upravo i ta Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) imala je nekada sustav poticanja veće proizvodnje koji je još prije nekoliko desetljeća napustila. Da bi razjasnili zašto, potrebno se vratiti 60-ak godina u prošlost.

Evropska unija začeta je u Rimu 1957., a već pet godina iza toga 1962. godine kreirana je i prva zajednička poljoprivredna politika zemalja EZ-a.

1962. prva Zajednička poljoprivredna politika (ZPP)

Osnova tadašnje poljoprivredne politike poslijeratne zapadne Evrope je pristupačna cijena poljoprivrednih proizvoda, podizanje dohotka farmera i stabilnost opskrbe hranom. Nakon ratnih godina, poraća i posvemašnje neimaštine, obnova kontinenta obuhvaćala je i pitanje prehrane njenih stanovnika.

Prve politike i potpore su bile usmjerene upravo prema tim ciljevima. Za posljedicu iste seljaci, zadruge i agrarne kompanije iz godine u godinu proizvode sve više i više. Vrlo skoro dućani starog kontinenta puni su hrane po pristupačnim cijenama. Farmeri su sretni prihodima, potrošači zadovoljni cijenama. Blagostanje je dostignuto, a ciljevi politika su ostvareni u relativno kratkom roku. 

Međutim takvo stanje kratkog je daha.

Sedamdesete i osamdesete, ZPP postaje žrtvom vlastitog uspjeha

Dolaze sedamdesete, rastu obrađene površine, rastu i prinosi po hektaru. Primjenjuju se umjetna gnojiva, a razvija se i industrija sredstava za zaštitu bilja. Dodatno, poljoprivredna mehanizacija pomaže da čitav sektor kontinuirano napreduje. I genetika ide korak dalje, prirast je veći, ciklusi kraći. Poljoprivreda Evrope počinje proizvoditi daleko više nego što tržište može konzumirati. Viškovi na EU tržištu počinju snižavati cijene i sve se češće pali alarm za uzbunu. Potrošači su sretni, farmeri ne. Poljoprivredna politika postaje žrtvom vlastitog uspjeha, u čemu se krije i osnovni razlog današnjih potpora po hektaru.

Farmer proizvodi više, ali mu dohodak opada zbog niskih cijena roba na tržištu. Jer proizvoda ima previše.

Rade se interventni otkupi, ali uskoro niti to nije dovoljno jer se opet ti proizvodi u nekom odgođenom trenutku vraćaju na isto tržište, a koje je sve više zasićeno. Grade se i novi skladišni kapaciteti kako bi se amortizirali problemi uzrokovani prevelikim količinama. Međutim niti to dugoročno nije dovoljno. Poljoprivredni proizvodi imaju i rokove trajanja, kao i transportne troškove.

Administracija uviđa da je model potrošen i okreće novu stranicu.

I već 1984. godine su predstavljene nove mjere ZPP koje za cilj imaju stabilizaciju tržišta agrarnih proizvoda. 

Devedeste, politike se okreću od tržišta prema proizvođaču

U jeku raspada Jugoslavije, početkom devedesetih, zajedničke politike Evrope okreću smjer djelovanja od tržišta prema samim poljoprivrednicima. Utjecaj u formiranju cijena zamijenili su direktnim plaćanjima proizvođačima. Dok se kod nas ratovalo, evropski farmeri počeli su koristiti blagodati prvih pravih poticaja kakve mi danas poznajemo. Reforma ide i dalje u smjeru prihvatljivijeg odnosa prema okolišu, a principi održivog razvoja na mala vrata ulaze u politike agrara.

Evropska unija odabire taktiku manjih količina, ali veće kakvoće odnosno kvalitete. Taktiku promjene uloge poljoprivrednika i strategiju očuvanja ruralnog prostora za buduće generacije. Teži se trošiti manje pesticida, pri tom proizvesti dovoljno hrane te sačuvati ljude na istom prostoru. Nije nužno, niti ima smisla, da svi žive u gradovima.

Umjesto regulacije tržišta, smjer politika postaje pomoći proizvođačima hrane da uhvate ritam s novom taktikom odnosno s tržištem. 

Novi milenij, nova pravila

Vidjevši da niti to nije dovoljno, da farmeri i nadalje napuštaju ognjišta svojih djedova, početkom novog milenija, 2003. godine Bruxelles po prvi puta predstavlja direktni model dopune dohotka. Reforma ZPP-a premijerno odvaja termine potpora dohotku i poticaja proizvodnji. Evropa počinje plaćati farmerima samu činjenicu da su proizvođači hrane. Od tada se poljoprivrednik stavlja u kontekst šireg ruralnog prostora i od njega nove politike očekuju brigu o okolišu, sigurnosti hrane, zdravlju i dobrobiti životinja.

Fokus se stavlja na prepoznatljiv i specifičan lokalni proizvod, na kvalitetu. Govori se o inovacijama, klimatskim promjenama i zapošljavanju u ruralnim sredinama po drugim osnovama. Kreiraju se i posebne politike za mlade, jer biti poljoprivrednik je sve manje zanimljivo novim generacijama.

Hektari i uvjetna grla do daljnjeg

Evropa danas ne želi utrku u tome tko će više proizvesti, jer ona iskušano vodi do pada cijena i manjeg dohotka svih. Davno je Bruxelles prestao gledati seljaka kao isključivog proizvođača sirovina, već ga danas opisuje konstrukcijom čuvara ruralnog prostora. Potiču se brojne druge mogućnosti prihodovanja na selu, od sektora usluga (turizam i dr.) do prerade i/ili formiranja proizvoda s većom dodanom vrijednosti. 

Samo ove godine EU će podržati farmere sa 58,82 milijardi EUR-a od čega najveći dio ide na direktna plaćanja i okolišne mjere - 41,74 milijardi, dok je za specifičnosti ruralnog razvoja pojedinih dijelova EU namijenjeno 14,37 milijardi. Tržišne mjere koje su nekada činile glavninu politike danas su tek manji dio ukupnog budgeta sa 2,7 milijardi za podršku u 2018 godini.

Teza da sustav nije fer je vrlo uvjetna - imao sam prilike i u najuređenijim državama Evrope čuti stav kako seljak kaže da treba dobiti više. Pogotovo u odnosu na nekog drugog u sustavu potpora. Jer ljudi se uspoređuju. S druge strane politike se kreiraju, isprepliću, dopunjuju, kompliciraju i tražeći načine da što više korisnika (birača) bude zadovoljno. Tema poljoprivrednog zemljišta je sveprisutna i bolna, čuo sam je i od čeških, mađarskih, rumunjskih, ali i austrijskih i belgijskih farmera.  

Koliko god se tema potpora raubala danas još nisam čuo drugi prijedlog koji bi naišao na odboravanje svih.

Bili s njima zadovoljni ili ne, današnje potpore Evrope najrazvijenije su politike te vrste na globusu. Sve su manje kratkoročne i tržišne, a sve više prilično životne s pogledom u budućnost i nadolazeće generacije. Iznimno su složene koliko god svaki puta njeni kreatori voljeli govoriti o simplifikaciji.

U svakom slučaju, farmeri će se uvijek međusobno komparirati, a i kritizirati politike. Što je normalno s obzirom kompetitivnu prirodu današnjeg homo economicusa.


Tagovi

ZPP CAP Poticaji po hektaru Potpore u poljoprivredi Agro poticaji


Autor

Vedran Stapić

Više [+]

Jedan od osnivača Agrokluba. Bavi se organizacijom, razvojem novih proizvoda i rješenja, a s vremena na vrijeme, u trenucima inspiracije nešto i napiše :)