Uskrs: "Ritualni obredi", trik da jaje ne pukne i lakši ručak

Blaženo bilo sjećanje na djetinjstvo: tih davnih šezdesetih godina prošlog vijeka slavio se Uskrs, naravno, isto kao i danas, samo sa manje gužve u javnosti. Sredstva informisanja još nisu direktno prenosila liturgija, a mokrinska "Tucanijada" nije bila ni u planu. Srećom pa Uskrs uvijek "pada" u nedjelju, koja je čak i u ona nostalgična socijalistička vremena bila neradni dan za dobar dio radnog naroda, tako da je, uz bogat ručak i farbana jaja, slavljeno skromno, u krugu porodice kako se onda govorilo.

Višesedmične pripreme

Neizbježan dio slavlja bilo je upravo to farbanje u baba Radinkinoj kući; kad mi je dozvoljeno da prisustvujem obredu, mojoj radosti nije bilo kraja. Znala sam i tada da je cijeli taj običaj s jajima veoma star, te da su ljuske obarenih i obojenih pronađene u ljudskim staništima starijim od 4.000 godina i samim tim visoko sam cijenila dozvolu da učestvujem u tako starodrevnoj praksi. 

Pripreme za proslavu praznika trajale bi sedmicama, od čišćenja kuće, pranja prozora, ribanja svih brava na vratima naročitom pastom za sjaj mesinga, do pripreme sto vrsta sitnih kolača. Najprije su nabavljane ogromne količine jaja, za farbanje, osim onih za pripremu slatkiša i drugih jela. Kupljena ili pokupljena iz sopstvenog kokošinjca blagovremeno, ostavljana su na hladno mjesto s najvećim poštovanjem. U poljoprivrednim domaćinstvima podrazumijevalo se najmanje stotinu ofarbanih za uskršnji ručak, negdje i po dvjesto, kod nas ostalih - pedesetak. Bilo je to vrijeme boljeg standarda, pa kupovina jaja nije predstavljala pretjeran trošak.

Baba Radinka je umijela da pripremi boju od prirodnih sastojaka: mrku od ljusaka crnog luka, crnu od mladih oraha, žutu od maslačka, plavu i zelenu od još nekih biljaka. Međutim, postojao je mali problem: za žutu boju treba nabrati dvije kile maslačka koliko dođe na litar vode, ljuske od luka trebalo je prikupljati mjesecima, a mladi orasi zacrne sve što dodirnu, počevši od šaka i noktiju same domaćice, koja poslije upotrebe prirodnih boja izgleda kao da je svojim noktima orala njivu, tako da se vremenom i Radinka okanula ćorava posla i nabavila "kupovne" boje iz prodavnice, kao sav ostali svijet.

Ritualni razgovori o skupoći

Da, iako u to doba religija nije bila najpoželjnija u društvu, boje za uskršnja jaja redovno su se prodavale u samouslugama i farbarama, a narod ih je kupovao i niko nije pitao "šta će ti to, nećeš valjda da farbaš jaja?". Mlađe i politički angažovanije žene izbjegavale su ovaj dio priprema odlazeći s muževima i djecom na ručak kod majke ili svekrve. Dakle, na Veliki petak, ranom zorom, kod babe bi se okupilo žensko društvo (s obzirom da su sve pripreme za praznik - ženski posao), da uz kaficu i razgovor urade posao.

Veliki šporet na ugalj i drva bio bi dobro naložen - spas ako je hladno, prava muka ako je već ovladalo proljeće i vreme bilo toplo. Boja za jaja kuhala se u najstarijim i najodrpanijim šerpama i loncima. Žene bi najprije obavile ritualan razgovor na temu kako su ove godine skupa, a proizvođači "ih naplaćuju k'o da su ih sami snijeli". Zatim bi tek odjednom ućutale: došao bi trenutak da se prvo spusti u crvenu boju. Ako ne pukne (a postoji trik kako da ne pukne - naučila me baba, prim. aut.), sve bi se opustile i oraspoložile, pa bi izgovarale molitve, neke neobične recitacije, nesumnjivo vrlo stare, čak bi i malo zapjevale, čemu bi pomogla rakijica poslije višesemičnog posta.

Svečani ručak sa lakšim jelima

Na kraju posla koji traje cijelo prijepodne, ogromna količina jaja bila bi obojena, ukrašena nalijepljenim sličicama i drugim detaljima i podijeljena među ženama, da svaka odnese svojoj kući. Tokom procesa, neka bi pukla i boja bi ušla u bjelance: ta su odmah ostavljana na stranu, prema vjerovanju da su ljekovita za djecu slabog apetita. Smatralo se dobrim predznakom ako se crvena boja "primi" i bude jaka "kao sunce". Obojena i ohlađena baba Radinka bi još istrljala komadićem slanine, da ljepše sijaju.

Za praznik se pripremao kompletan ručak, kao za zimske praznike, ali, sa lakšim jelima, kao što je na primjer barena šunka, uz obavezno svježe povrće: mladi luk, špinat, rotkvice i zelenu salatu Porodica bi se okupila da uživa u ručku i prijatnom razgovoru, a kad bi se praznik zadesio u toplije vrijeme, sto i cijelo posluženje selilo se u baštu, gdje bismo proveli dan. 

Jedino nisam shvatala kako bi deda Sava baš svake godine, sve dok nisam odrasla, uspio da odnekud nabavi jaje od morke, za mene? Nema sumnje da bi u potrazi za ovim nesvakidašnjim darom obišao sve svoje prijatelje paore. Tim jajetom - manjim od kokošijeg, a opako čvrste ljuske razbijala sam sva ostala. Blaženo vrijeme djetinjstva i velike radosti zbog sitne pobjede. 

Šta biva sa polupanim jajima?

Ona izlupana poslije ručka - morali bismo i da pojedemo. To je onaj manje prijatan dio praznika. Ta farbana bi se danima "vukla" po kući, dijeljena i poklanjana, upotrebljavana u musakama i drugim jelima, samo da se već nekako potroše, a nije isključeno da bi posljednja poslužila kao obrok mački ili psu, radi zdravlja ukućana. Jedno je sigurno, onda kao i danas, sedmicama više nikom ne bi palo na um da poželi za obrok tvrdo kuhano jaje. 

Danas je i pakovanje od deset luksuz za mnoga domaćinstva koja se ne bave poljoprivredom, ali, stari običaj je stari običaj, pa će i oni koji ih kupuju na šest komada ofarbati bar nekoliko. A nekim čudom, među tim šarenim jajima, naći će se i po jedno od morke. 
 

^{Tekst "Morkino jaje" objavljen je u lokalnom glasilu "Kikindske", u rubrici "Kikindski nostalgični život" u aprilu 2019.}