U borbi protiv suše postoji rješenje koje i dalje izaziva strah: Šta GMO zaista jest?

Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća biotehnološka industrija počela uvoditi prve genetski modificirane usjeve, javnost nije dobila udžbenik - dobila je naslove. A naslovi su bili dramatični. Frankenhrana. Genetski mutanti na vašem stolu. Korporacije prepisuju DNA. Geni muhe u paradajzu.

U takvoj atmosferi nije ni čudo što je prosječni građanin zaključio da se radi o nečemu opasnom, neprirodnome i u osnovi - nepoštenom. No tu leži ključni nesporazum koji traje do danas: genetska modifikacija nije izum korporacija. Ona je nastavak procesa koji je star koliko i sama poljoprivreda.

Hibridizacija: GMO koji smo oduvijek jeli

Zamislite kukuruz koji je rastao u Meksiku prije deset hiljada godina. Tanka stapka, nekoliko zrna, gotovo ništa. Taj kukuruz - teosinte - predak je svega što danas vidite na njivama. Nije mutirao spontano. Generacijama su ga seljaci selektirali: uzimali su sjeme najboljeg klipa, sijali ga, opet birali, pa sijali. Taj postupak, koji danas zovemo selekcija i hibridizacija, jest genetska intervencija. Spora, neciljna, ali genetska.

Moderna hibridizacija ide korak dalje: križamo dvije linije iste ili srodnih vrsta kako bismo u potomku dobili poželjne osobine oba roditelja. Hibridi koje danas siju poljoprivrednici rezultat su desetljeća takvog napornog i sistemskog rada (hvala vam, agronomi). Niko ne pita je li hibridni kukuruz "prirodan". Niko ne traži studije o sigurnosti hibrida koje su osmislili agronomi pedesetih godina. A genetska je intervencija bila itekako prisutna - samo sporija i manje precizna.

GMO je, u tom smislu, samo preciznija alatka. Umjesto da čekamo slučajnu rekombinaciju u polju, znamo tačno koji gen želimo, odakle ga uzimamo i šta će raditi. To nije ništa čudovišnije nego što je mikroprocesar čudovišniji od abakusa - oboje služe istoj svrsi, ali jedan to radi preciznije.

Šta genetska modifikacija zapravo jest

Gen je uputstvo. Komadić DNA koji stanicu uči da napravi određeni protein. Svaka živa stvar, od bakterije do čovjeka, sastoji se od gena koji rade upravo to. Kada genetski modificiramo biljku, ubacujemo jedno takvo uputstvo koje ta biljka inače ne bi imala. Ili pojačavamo. Ili isključujemo neko postojeće.

Klasični primjer je Bt kukuruz. U njega je ubačen gen iz bakterije Bacillus thuringiensis koji biljci omogućuje da sama proizvodi protein toksičan za određene insekte-štetočine. Taj isti protein koristili su ekološki poljoprivrednici desetljećima - kao biopesticid u spreju. Razlika je samo u tome što biljka sada to radi sama, iznutra, bez prskanja.

Ili zlatna riža. Biljka modificirana da proizvodi beta-karoten - prekursor vitamina A - u zrnu. Razvijen je na neprofitnoj osnovi kako bi pomogao populacijama u jugoistočnoj Aziji gdje nedostatak vitamina A godišnje uzrokuje sljepoć u stotina hiljada djece. Nije ga razvila korporacija zbog profita. Razvili su ga naučnici radi djece.

Šta kaže nauka - jasno i bez zadrške

Rasprava o sigurnosti GMO-a za ljudsko zdravlje nije otvorena. U naučnoj zajednici ona je zatvorena - i to jednoglasno. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) zaključila je da GMO hrana, dostupna na međunarodnom tržištu, nije rizična za ljudsko zdravlje.

Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA) provela je stotine procjena i ni jedna nije pokazala rizik koji bi bio veći od onog kod konvencionalnih usjeva. Američka nacionalna akademija nauka objavila je 2016. godine sveobuhvatnu analizu više od 900 studija provedenih od 1996. do 2015. - i zaključila da nema dokaza o štetnosti GMO hrane po zdravlje ljudi ili životinja.

Paradoks je golem. Niti jedna tehnologija u historiji prehrambene industrije nije bila podvrgnuta tolikom broju neovisnih naučnih analiza kao GMO. I niti jedna nije izašla čistija. I manje prihvaćena.

Usporedite to s hiljadama biljnih sorata koje su nastale mutagenezom - izlaganjem sjemena zračenju ili hemikalijama kako bi se izazvale slučajne mutacije i nadali se korisnima. Ta metoda, koja je dala brojne sorte koje danas smatramo "prirodnima", nikada nije prolazila kroz ovakve regulatorne provjere. A ipak je, i to sasvim opravdano, smatramo sigurnom.

Zabrana koja nas skupo košta

Šta zabrana uzgoja GMO konkretno znači za poljoprivrednika? Znači da ne može sijati sorte koje su otpornije na suše u godinama poput prošlogodišnjih, kada su mnogi ratari gledali kako im usjevi gore na polju. Znači da mora trošiti više pesticida jer nema pristup usjevima koji su sami po sebi otporniji na štetočine. Znači da plaća više za inpute i dobiva manje na izlazu.

Istovremeno, uvozimo i koristimo GM soju i kukuruz kao stočnu hranu - potpuno legalno, potpuno regularno, bez ikakvih etiketa upozorenja. Meso koje jedemo potječe od životinja hranjenih GM usjevima. Ta je praksa u EU normalna i neupitna.

Ekološka dimenzija: GMO kao saveznik, ne neprijatelj

Jedan od najvećih nesporazuma je taj da se GMO i ekološka poljoprivreda postavljaju kao suprotnosti. No upravo suprotno može biti tačno. Usjevi otporni na štetočine znače manje pesticida u tlu i vodotocima. Usjevi otporni na sušu znače manje potrebe za navodnjavanjem i manje pritiska na vodne resurse.

Usjevi s višim prinosom znače da ista količina hrane može biti proizvedena na manjoj površini - što oslobađa prostor za prirodu. Prema analizi objavljenoj 2024. godine, uvod GM usjeva u zemljama gdje su legalni smanjio je upotrebu pesticida za 37% i povećao prinos za 22%.

Ovo nije industrija koja uništava prirodu. Ovo je, pravilno primijenjena, tehnologija koja bi mogla biti jedan od ključnih alata u prilagodbi poljoprivrede klimatskim promjenama koje već kucaju na vrata domaćih polja.

Šta ne znači da je sve u redu

Bio bih nepošten kada bih rekao da s GMO-om nema nikakvih pitanja vrijednih razmatranja. Ima - ali ta pitanja nisu biološka. Ona su ekonomska i etička. Pitanje patenata nad sjemenom i ovisnosti malih poljoprivrednika o korporacijama koje kontroliraju to sjeme legitimna je briga. Pitanje bioraznolikosti - što se događa kada jedan hibrid dominira krajolikom - zaslužuje pažnju. Pitanje etiketiranja i prava potrošača da zna što jede potpuno je opravdano.

Ali ta su pitanja o tržišnoj moći i transparentnosti - ne o štetnosti po zdravlje. Miješanje tih nivoa rasprave jedan je od razloga zašto smo zapeli u krivom dijelu debate.

Zaključak: vrijeme je za odraslu raspravu

Kao neko ko je život posvetio (između ostaloga) veterinarskoj medicini i nauci - mogu reći ovo: gen je neutralan. Nije dobar ni loš. Ovisi o tome što kodira i u kojem kontekstu se izražava. Genetska modifikacija nije dobra ni loša sama po sebi. Ovisi o tome što se modificira, zašto i s kojim ciljem.

Nije riječ o tome da svi moramo sijati GM usjeve. Riječ je o tome da imamo pravo birati, na temelju činjenica, a ne strahova. I da naši poljoprivrednici imaju pravo pristupiti tehnologijama koje im mogu pomoći da prežive slijedeće desetljeće. Nasljeđivanje je konzervativno po prirodi - gen koji radi dobro, ostaje. Možda je došlo vrijeme da i naša agrarna politika nasljeđuje ono što radi: dokaze, a ne dojmove.

Kolumna izražava isključivo stavove autora.