Snijeg rijetko viđamo, mećavu nikad - treba li nas to radovati?

Eh, kakvi su to snjegovi nekad bili, "kao 'lebac bijeli, pa debeli", što rekao Miroslav Antić u poemi "Kikinda". Padali su svake zime i smatrani su kao uobičajena pojava, a ne kao elementarna nepogoda. Televizija je izvještavala u svakim vijestima o formiranju i debljini snježnog pokrivača i njegovom uticaju na ozime usjeve i prognoze rodnosti sve do početka devedesetih godina.

Pitanje je da li je iko osim poljoprivrednika obraćao pažnju na ove podatke, ali, oni su bili u svim medijima, štampanim i elektronskim, kao izraz brige države i nadležnih za jednu veoma važnu stvar kao što je snijeg. Poslije su drugačije informacije zamijenile ove o snježnom pokrivaču, koji se u većem dijelu regije više i ne formira.

Šta znači "jede k'o mećava"?

Došla su druga vremena, promijenila se klima, tako da su poljoprivrednici, poslije početnog čuđenja, počeli da gaje ozime usjeve otporne na golomrazicu, kišu i potpuno odsustvo snijega tokom cijelog zimskog perioda, koji u nekim krajevima više liči na produženu jesen. Kao i uvijek, morali su brzo da se organizuju i preorijentišu na druge vrste i hibride pšenice i drugih ozimih kultura. 

Koliko god da su se nekadašnji poljoprivrednici radovali snijegu kao sigurnoj zaštiti usjeva koji treba da niknu na proljeće, mećave su se jednostavno bojali. Razlozi su mnogi, većinom praktični: mećava u nekim slučajevima onemogućava i sam izlazak iz kuće, sve radove koji bi se mogli obaviti i po hladnoći barem u dvorištu, odlazak u posjete, svako putovanje, a izaziva i strah, sama po sebi, čak i kad domaćinstvo ima dovoljno hrane i ogrjeva. Drevna vjerovanja u zle duhove koji urliču u zimskom vjetru potiču iz doba nastanka poljoprivrede.

Kod poljoprivrednika je nastao i održao se poznati izraz "jede k'o mećava" za osobu koja jede mnogo i brzo. Ali, odakle ovakva izreka kad je ovo prirodna pojava, snježna vejavica sa jakim vjetrom, koja nikako ne može da jede? Zabuna je nastala zato što je izraz kroz vijekove skraćen: u originalu je glasio "jede k'o mećava sijeno".

Sad je jasnije: kad je napolju mećava, stoka pokazuje pojačan apetit - jer se boji zvuka vjetra i sijeno i sva ostala hrana nestaje brže nego što je poljoprivrednik planirao da mu potraje preko zime. To su poljoprivrednici odavno primijetili i veoma dobro znali, tako da mnogi neće ni da izgovore riječ "mećava", nego kažu "zlo vrijeme", kao da bi samim pominjanjem prizvali pojavu koja im nikako ne odgovara.

Zakovani u snijegu

Po jednoj takvoj, davnih osamdesetih godina, ugledno poljoprivredno domaćinstvo u Bašaidu, velikom selu dvadeset kilometara udaljenom od Kikinde u Srbiji, očekivalo je rođenje svog drugog djeteta. Dogovoreno je da muž odveze ženu u porodilište čim vejavica prestane. Upravo te noći, porođaj je počeo. Telefonske veze u prekidu, mobilnih telefona još nije bilo, noć mrkla, snijeg ne prestaje da veje, ponoć prošla, automobil neće da "upali", čak je i traktor morao da se vrati.

Pošto hitna pomoć nije mogla da dođe, žena je rodila kod kuće, srećom, bez ikakvih problema. Čim je telefon proradio, njen muž je pozvao porodilište da prijavi rođenje zdrave bebe. Dva dana je trebalo bolničkom vozilu da kroz smetove koji su zaustavili saobraćaj stigne do kuće - praćeno jakom policijskom patrolom. Zašto policija? Zato što se u ono doba porođaj kod kuće smatrao kao nešto veoma rizično pa otac i muž je mogao da zaglavi iza brave ili barem da pretrpi vrlo ozbiljno ispitivanje. Međutim, zdravstveni radnici su ustanovili da su majka i beba sasvim dobro, te da nema smisla voziti ih u porodilište na minus 20 stepeni.

Sretni otac počastio je cijelu ekipu kako je najbolje znao tako da su se zdravstveni radnici i policija otišli zadovoljni. Cijeli slučaj je dospio u ondašnje novine, tako da se i danas pominje, naročito kad snijeg ipak padne.