"Šnicla" iz bašte radije za prodaju nego za jelo: Šta ne znamo o plavom patlidžanu?

Dok su grah, paradajz i krompir stigli u ove krajeve iz "Novog svijeta", plavi patlidžan je uzgojen u Indiji odakle se zatim širio po svijetu. Trgovci su ga donijeli u Iran, arapske zemlje i na Mediteran. U Španiji se pominje prvi put u X vijeku; na Siciliji - u XII. U Italiji se "probio" u XVI vijeku, a zapadna Evropa upoznala je ovo povrće tek poslije perioda renesanse. Na balkanskim prostorima jede se od šesnaestog vijeka, čak strani putopisci hvale ukusna jela koja je pripremaju od plavog patlidžana.

Kako izgleda, rasprostranjeni su i omiljeni bili mali ukiseljeni plodovi (kao što se kisele krastavci) i patlidžan punjen sitno nasjeckanim mesom i začinima pa tako kuhan, a začinjavan bijelim lukom i kiselim mlijekom. I lišće se kuhalo, kao lišće repe. Ovo povrće na 35 načina bilo je omiljeno jelo na turskom dvoru, navodi dr Olga Zirojević u knjizi "Istočna sofra, zapadna sofra", uz podatak da je na jednoj gozbi, 1720. godine, povodom sunećenja četvorice carskih sinova, posluženo skoro 40.000 njegovih plodova. 

Zamjena za meso, dobar u ajvaru

Botaničar Josif Pančić i autorka prvog kuhara u Srbiji Katarina Popović - Midžina (1877.) pominju da seljaštvo rijetko jede patlidžan, gaji ga uglavnom za prodaju građanima. Od ovog povrća pripremali su poljoprivrednici svega nekoliko jela: punjeni patlidžan, ajvar od pečenih paprika i patlidžana i pečeni začinjeni. Pošto uspješno zamjenjuje meso (zbog čega je kod modernijih nutricionista dobio nadimak "šnicla iz bašte"), odgovara najstrožim propisima posne i vegetarijanske ishrane. Kad se pojavio, sadržavao je snažnu gorčinu i otrovni solanin koji je kasnije, brižljivim odgajanjem, uklonjen iz plodova.

Za svaki slučaj, žene narezan ipak prvo ostave da odstoji dobro posoljen, pa tek onda pripremaju od njega musaku, kalju, zakusku, ajvar, ili ga pohuju na isti način kao što se pohuju prave šnicle od buta. Za ishranu se koristi samo zreo skuhan ili ispečen patlidžan - za razliku od nekih vrsta povrća, sirov se ne jede. U narodnoj medicini smatra se da izaziva pojačano lučenje žuči, smanjuje masnoće u krvi, liječi išijas, reumu, jetru, bubrege i koristan je za jačanje metabolizma. Savremena medicina je ovome još dodala podatke da ovo povrće sadrži kalcijum, gvožđe, flavonoide, fosfor, provitamin A i vitamine B1, B2 i C. 

Kad se kod nas pojavio, seljaci bili su prilično nepovjerljivi prema njemu, plašeći se da povrće neobičnog izgleda može da izazove bolest. Nepovjerenje je ubrzo nestalo, vjerovatno onog trenutka kad je prvi plavi patlidžan završio u ajvaru. Međutim, boja njegovog zrelog ploda na ženskoj odjeći često je ulazila u modu i žene i djevojke su vjerovale da predstavlja moćnu zaštitu od svake zle sile - naročito ako je odjevni predmet od somota ili kadife.