Prisustvuju samo žene, a sve se odvija u tajnosti: Seoski običaj reveno i danas se zadržao

U ponekim seoskim sredinama još se čudom zadržao stari običaj reveno (revena ili refena). Porijeklo mu je nepoznato, čak ni ime nije jasno. Sastoji se u tome da se čestite domaćice ili gazdarice u toku jednog dana ponašaju sasvim neočekivano. Običaj se izvodi (tamo gdje se izvodi) na Čisti ponedeonik - a to je prvi ponedjeljak tokom velikog posta pred Uskrs, ove godine 3. mart. Pripreme su obavljene još mnogo ranije.

Žena u čijoj kući će se reveno održavati pozvala je sve gošće idući od kuće do kuće, sa nezaobilaznom "holbom" dobrog vina ili rakije. U Kikindi i Mokrinu je zabilježeno da je domaćica, u godinama između dva svjetska rata, obavezno imala na glavi muški šešir, a na nogama čizme nekog od starijih muškaraca u porodici - i da je jahala na magarcu obilazeći sve prijateljice koje je pozivala. Učesnice su po pravilu odrasle dobrodržeće žene - djevojke i nevjeste sa malom djecom nisu čak ni prisustvovale.

Samo jedan muškarac koji ne smije da priča šta je vidio

Prijepodne, ili, u nekim sredinama, poslije ručka, sve pozvane su već stigle, donoseći pite, pečenje i obavezno mnogo alkohola. Domaćica je po pravilu bila imućnija žena, koja je imala svoj prostor za ovakvo slavlje, u kući ili na salašu. Veoma je važno da niko drugi osim pozvanih žena ne može da prisustvuje revenu, čak ni njihova rođena djeca.

O djeci i rađanju: Koji su se običaji i danas održali?

Jedini muškarac koji učestvuje bio bi gajdaš, u novije vrijeme harmonikaš, a ni on nije smeo da govori bez pitanja niti da ikome priča o samom običaju. Negdje bi mu učesnice još i vezale oči, pa bi svirao napamet, a svakako bi bio odlično plaćen. Kad se ugledne žene, majke odrasle djece, ponekad i bake brojne unučadi, dovoljno zagriju jelom, pićem i muzikom, počinjalo je slavlje sa razuzdanim ponašanjem, igranjem kola ili neke slične igre, "bezobraznim" pjesmama, razbijanjem staklenih i porculanskih predmeta i svojevrsnim dramskim igrokazom.

Oporavljanje nekoliko dana

Žene bi se prerušile u muškarce, stavile bi i lažne brkove, jedna bi glumila sveštenika, druga doktora, poštara ili šefa željezničke stanice, neka nevaljalog mladoženju, neka trudnu nevjestu - i na licu mjesta igrala se narodna drama, sa tekstovima kao iz zbirke "Crven ban" ili etnoloških istraživanja sa naznakom "samo za punoljetne" ili "samo za naučnu upotrebu". Poslije cjelodnevne i cjelonoćne pijanke, žene su se razilazile, svaka svojoj kući.

I one koje se nisu napile glumile su da su mamurne i "oporavljale" bi se bar nekoliko dana, a mlađe žene u domaćinstvu, kćeri i snahe, bile su dužne da ih njeguju, donose im hranu u sobu, pripremaju toplu vodu za umivanje, češalj i najljepše peškire, uz ljubazne (obredne) riječi i najveće moguće umiljavanje. Poslije toga, život se vraćao u uobičajene tokove i reveno više niko nije pominjao - do sljedeće godine.

Ko bi pominjao, mogao bi da ozbiljno strada. Priča se u sjevernom Banatu - doduše, kao legenda - kako jedan gajdaš, pred kraj 19. vijeka, nije mogao da šuti o svemu što je doživio prilikom revena. Tijelo mu je ubrzo nađeno u ataru, izbodeno i unakaženo tako da je prepoznat samo po odjeći. Pravi horor za priče uz vatru koje se samo šapatom kazuju. Počinioci nisu nađeni.

Odakle uopšte ovakav običaj?

Vuk Karadžić ga spominje u svega nekoliko rečenica, bilježeći izreku "refena kuću ne obara ali i ne teče" - ali u Sarajevu i okolini. U sjevernoj Bačkoj i Banatu postoji bećarac, šaljiva narodna pjesma, "kad se žene revene, u glavu im crv / brže zov’te berberina, da im pušća krv!"

Noviji etnolozi objašnjavali su da je običaj ustanovljen radi izlaska žena iz teške seoske kolotečine, svakodnevnih cjeloživotnih obaveza i svih stega patrijarhalnog društva, barem na jedan dan. Izbor datuma za održavanje, prerušavanje učesnica, razbijanje posuđa, obilje hrane i pića, namjerno razuzdano ponašanje, a naročito stroga tajnovitost uz prijetnje kaznom za one koji bi se usudili da budu indiskretni, sve to ukazuje na tajne obrede iz kulta plodnosti koji spada u davna prehrišćanska vremena.

Da zemlju ne dotakne, ne vrati se roditeljima i ne pobjegne od muža

Prerušavajući se u muškarce (i ponašajući se kao oni) žene su u stvari pokušavale da na sebe skrenu svaku nesreću koju bi njihovim muškim članovima porodice mogle da nanesu nevidljive zle sile, naročito aktivne u doba kad se dijele zima i proljeće. Na to upućuje i jedna zdravica zabilježena na revenu, "da žive muževi naših žena, sinovi naših majki i djeveri naših snajki!"