Zašto lovci rano rane i cijelog dana šute? Zašto odlaze u lov prije svitanja? Zašto su plemići i najbogatiji seljaci često bili predsjednici prvih lovačkih udruženja?
Teško da se lov može nazvati "zanatom" u smislu savremenih zanimanja kovača ili berberina. Lov je aktivnost namijenjena preživljavanju ljudske vrste i spada u djelatnosti starije od poljoprivrede, a takvih zaista nema mnogo. Ipak, i poslije nastanka poljoprivrede, pripitomljavanja životinja i organizacije proizvodnje, lov je opstao u ljudskim društvima i provukao se kroz sva društvena uređenja tako da postoji i danas.
Počelo je vjerovatno neuspjelim pokušajima prvobitnih ljudi da uhvate neku od divljih životinja i upotrebe meso za ishranu, a kožu i krzno za odjeću. Kako u divljini nije bilo mnogo životinja koje prosječan pripadnik ljudske vrste može da uhvati, ljudi su počeli da se snalaze. Tako su razvili prva oružja: kamen, koplje od kosti, tek mnogo kasnije različite varijante sjekire, luka i strijele da bi vremenom za lov počelo da se koristi vatreno oružje protiv koga lovina nema šanse.
I danas se poljoprivrednici okupljaju da bi otišli u lov, a većina sela ima i svoja lovačka udruženja, od kojih poneka potiču još od 19. vijeka, kad su masovno osnivana. Često su predsjednici ovakvih udruženja bili plemići (u Kikindi je, na primjer, prvi predsjednik i osnivač bio baron Ivan Bajić, davne 1885. godine), najimućniji poljoprivrednici i "prvi ljudi" u svojim zajednicama. Lov je od načina preživljavanja postao kroz historiju zabava za bogatije ljude, dok je sirotinja uglavnom njegovala krivolov bez dozvole.
Sigurnost je prioritet u lovu: Kako izbjeći greške koje mogu biti i fatalne?
Osim lova (jer imali su svoje poslove), lovci su često učestvovali u različitim humanitarnim akcijama, o čemu je pisala štampa onog doba, jer bi sav ulov poklonili siromašnoj porodici i još obezbijedili ogrjev i odjeću. Ova praksa se nastavila do danas, kad je u selu po pravilu najaktivnije udruženje upravo lovačka organizacija, koja sarađuje sa kulturno umjetničkim društvom, aktivom žena, ekolozima, školom i vrtićem. Do savremenog doba propraćen je različitim ritualima koji treba da osiguraju uspjeh - često se organizuje na dan vjerskog praznika, lovci rano odlaze iz sela, nekad još prije svitanja, ne pričaju mnogo, a krijepe se rakijom po hladnoći.
Danas se sve ovo objašnjava potrebom muškaraca da malo odmore od svakodnevnih teških poslova u poljoprivrednom domaćinstvu. Nekada je imalo sasvim drugo značenje: božanstva prirode, koja odlučuju ko će da ulovi nešto, a ko da se vrati bez ikakve lovine - ženska su i veoma opasna. Kod Slovena to je Devana (Dzievana ili Divana), upravo ona zbog koje kažemo da je životinja ili biljka "divlja", što znači da pripada baš njoj. Kod Germana Freja, kod Grka Artemida, kod Rimljana Dijana, kod Ilira Epona ili Latona. Sve bez izuzetka nose luk i strijele, a strijele su, kakvo čudo, češće namijenjene nesavjesnim lovcima nego životinjama.
Ko bi ubio košutu, ustrijelila bi ga Artemida. Ko bi ubio ženku kad čeka mlade, isto ga čeka. Ko lovi kad je lovostaj, također. Ovom moćnom i starom kultu bez sumnje je doprinijelo i to što su ljudi u lovu doživljavali stvarne povrede, što od životinja, što od drugih lovaca, naročito kad popiju, a neke od tih povreda bile su smrtonosne.
Poneki srednjovjekovni vladari i plemići okončali su život u lovu, bilo tako što su poginuli loveći opasnu divljač, bilo što su zadobili povredu koja se dala na zlo u doba kad je medicina bila na vrlo niskim granama. Ovolika opasnost i izazov tako tkaju izvanrednu podlogu za sve one lovačke priče koje se pričaju uz dobru vatru tokom dugih zimskih noći.
Lov je opisan u šaljivim i manje šaljivim narodnim pričama svih naroda, u ovdje poznatim narodnim pjesmama - "Lov lovila dva brata rođena", "Kad sam bio mlađan lovac ja" i drugim, i poslovicama, na primjer, "Kad bi lovac uvijek ulovio, zvao bi se nosilac, a ne lovac".
Tagovi
Autorica