Nježna šumska ljepotica, ali pred oružjem nema šanse

Srna (Capreolus capreolus) je životinja iz roda papkara, rasprostranjena uglavnom u centralnoj Evropi. Istočna granica pruža se od Ladoškog jezera (kod Sankt Petersburga) prema Crnom moru, ali zaobilazi stepe i skreće prema Balkanu. Zapadna granica nalazi se u Skandinaviji i Velikoj Britaniji.

Nema srna u Irskoj, Grčkoj, na Korzici, Siciliji i Sardiniji. U BiH su često viđene, ima ih svuda u lovnim područjima, a zalutaju i u seosku i gradsku sredinu. U Srbiji, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije od 2023. godine ima više od 100.000 srna. U Hrvatskoj obitavaju u kontinentalnim područjima, dok su u primorju rijetkost. U Crnoj Gori naseljavaju šumske predjele, a naročito se viđaju u nacionalnom parku Biogradska Gora.

Gipka i odličan plivač

U pitanju je vitka i gipka životinja, s krstima nešto višim od grebena i malim crnim papcima. Kreće se hodom, skokom i kasom, ali nije istrajan trkač na duže staze. Visina varira oko 75 centimetara u grebenu, dužina oko 130 - 140 cm. Ima 32 stalna zuba. Dlaka je ljeti crvenkasta, zimi kestenjastosiva.

Odlično pliva, tako da se kupa kad god ima prilike. Težina varira, tako da su lovljeni primjerci od 40 kilograma. Sluh, njuh i okus su joj izvanredno razvijeni. Pretežno je dnevna životinja koja uzima hranu osam do jedanaest puta dnevno, a pred zimu se udružuje u krda koja pružaju osjećaj sigurnosti i organizovana su prema specifičnoj hijerarhiji, na čelu krda je srna koja vodi lanad.

Lovci carskim rezom spasili dva laneta nakon što im je majka teško stradala

U zavisnosti od količine hrane, srne imaju jak selidbeni nagon i on može da ih odvede stotinama kilometara daleko. Mužjak srne je srnjak ili srndać, mladunče lane. Mladi dolaze na svijet u proljeće, kad ima najviše hrane.

"Vitka kao srna"

U starim religijama Evrope ova životinja bila je u milosti velikih ženskih božanstava šume i vegetacije. Zbog svoje nježnosti, ljupkosti i bespomoćnosti ovdašnji poljoprivrednici smatrali su srnu stvorenjem koje je u vezi sa vilama i duhovima prirode. Ubiti srnu je po istom vjerovanju veliki grijeh, jer ona kad je pogođena plače kao čovjek.

Vile se pretvaraju u srne kad se kreću šumom, tako da je lov na njih svakako rizičan. Susret sa srnom, lišen lovačkih namjera, donosi mir čovjeku. Poređenje žene ili djevojke sa srnom je svakako kompliment i poznat je u većini evropskih jezika, na primer, "vitka kao srna", "igra kao srna", "ima oči kao srna".

Djetetu se kaže "lane moje", što je izraz ljubavi, ali isto tako i vjerovanja da će ovakvim oslovljavanjem doći pod zaštitu šumskih sila, a šuma je nekad bila vrlo blizu poljoprivrednicima. Srna je čest motiv u umjetnosti naročito tamo gdje je potrebno da se istakne blagost i dobre namjere, a pojavljuje se i u narodnim pjesmama, pripovijetkama i zagonetkama.

Nije trajno zaštićena

Ipak, sva ljupkost ove životinje nikada nije uspjela da je zaštiti od lova, krivolova i ubjeđenja da je u pitanju samo štetočina koja uništava usjeve. Pred oružjem, srna nema šanse i sva vjerovanja o njoj ne mogu da je spase.

Prah od roga jelena izbjeljuje zube, a košuta zna koja je trava ljekovita?

Plemstvo je lovilo srne od najdavnijih vremena, a nije isključeno da je poneka završila i u loncu siromašnijeg svijeta. Rogovi srndaća trogodišnjaka smatrali su se moćnim zaštitnim sredstvom i nalazili su se okačeni iznad ulaznih vrata mnogih kuća, posebno u planinskim krajevima. Prah od ovog roga smatrao se, naravno, afrodizijakom još od srednjeg vijeka. U savremeno doba srna na našem podneblju nije trajno zaštićena vrsta, nego se štiti lovostajem.