Ne lomite mi ruzmarin - on je živo biće i to ga boli

Imam veliki ruzmarin. Od proljeća do jeseni zauzima počasno mjesto na mojoj terasi, a onda, kada se približe hladniji dani, svake godine organizuje se akcija selidbe u moje stubište, kod ulaznih vrata stana. Cilj je sačuvati "sveti" ruzmarin (kako ga ponekad posprdno zovu članovi moje porodice, da bi mene iznervirali).

Baš taj ruzmarin zauzima posebno mjesto u mom životu. Zbog toga mi se svaki put “sloši” kada ga, dok je u ulazu, u prolazu neko obrsti, u potrazi za pelcerom ili namjerno otkine granu i povrijedi ga. Da, dobro ste pročitali - povrijedi, jer prema mom shvatanju, on je živo biće i to ga boli. Mnogo puta sam, pred zimu, organizovala akciju prebacivanja mog ljubljenog ruzmarina u stan, ali bi on, zbog grijanja, počeo da se suši. Onda bih, u napadu panike, ponovo organizovala akcije preseljenja.

Znala sam prečesto čak i čučati pored vrata, kako bih presrela svakog sumnjivog komšiju i zamolila ga da eto, malo, pripazi moj, tu privremeno smješteni ruzmarin. U  većini slučajeva, bila sam neshvaćena, ali mene za to ionako nije briga. Važno mi je da sačuvam ruzmarin, jer je bio bakin, a baka mi je bila skoro sve.

I tako...  Prije mnogo godina, dok me je kao najmlađu čuvala moja baka, rekla mi je : "Kada umrem, molim te, da uzmeš ovaj ruzmarin". Ja sam tada ostala u čudu zbog njenog mirnog razgovora o smrti. Nisam mogla nikako da prihvatim neminovno. Ali, umiremo svi i bila sam dijete... I onda, kada mi je umrla baka i kada mi se prvi put srušio cijeli svijet, prigrabila sam taj ruzmarin, da ga grlim, čuvam, da me podsjeća na nju (kao da mi je za sjećanje nešto dodatno uopšte bilo potrebno). Ali, eto, jesam ga zalijevala, čuvala, pričala s njim i narastao je visok i granat.

I onda, kada mi je umrla baka i kada mi se prvi put srušio cijeli svijet, prigrabila sam taj ruzmarin, da ga grlim, čuvam, da me podsjeća na nju.

A onda smo, u želji da pomognemo rođaku oko organizovanja svadbe, odlučili da ga malo skratimo i ujedno uberemo nekoliko desetina grančica, jer je običaj da se gostima stavljaju na rever, za sreću.  Sve je bilo divno, moj ruzmarin je bio dio svega, ali onda sam počela da primjećujem da se suši. Sve sam probala da ga spasim, od zalijevanja, premiještanja do upotrebe organskih i hemijskih sredstava. I ništa. Gasio se.

Jednog sam dana, duboko potresena, odlučila da mu pokušam promijeniti i zemlju, kvalitetnijom, humusnom. I dok sam obuvala patike kako bih otišla po zemlju, trglo me je zvono na vratima. Otključala sam i odskočila od šoka nekoliko koraka unazad. Ispred mene stajao je stranac, mirnog lica, koji je u rukama držao vreću zemlje. Zvučeći kao dobro istrenirani robot, mirno je izgovorio: "Dobar dan, da li vam možda treba zemlja za cvijeće?". To je za mene bilo čudo. Da sam bila sama u kući, vjerovatno mi niko za ovaj događaj ne bi povjerovao. Ali, nisam. Tako da zaista znam da se desio. Meni je to bilo moje čudo. Čudo koje je moja baka poslala meni, čisto da mi pokaže da će sve biti dobro. I meni je značilo više od spasenog ruzmarina, jer nekada ti pruži ruku onaj od koga to nikada ne bi očekivao.

Jednog sam dana, duboko potresena, odlučila da mu pokušam promijeniti i zemlju, kvalitetnijom, humusnom. I dok sam obuvala patike kako bih otišla po zemlju, trglo me je zvono na vratima.

Stranac i ja nijemo smo se gledali još koji minut i onda sam kupila zemlju, a on je otišao tiho, kao što je i došao. Izašla sam na terasu za njim, da vidim da li će zemlju prodati još nekome, ali on je sa rukama u džepovima lagano iz mog ulaza pješice otišao prema gradu. Nije imao nijednu dodatnu vreću zemlje, ni prevoz. Nikada nisam saznala, otkud on baš tu, baš tada, na mojim vratima. Nisam ga više nikada nigdje ni srela.  

Odmah sam presadila ruzmarin, koji se nakon nekoliko dana oporavio i nastavio da raste. Meni je, kako se kaže, "srce bilo na mjestu", jer je moj ruzmarin nastavio da živi. Kako i ne bi preživio, pa čak i uz pomoć stranca, kada sam to toliko željela. I zato, ne lomite mi ruzmarin kada prolazite pored njega. On je ionako jedva preživio svoju sudbinu, ali ipak jeste. I od njega sve miriše i naš ulaz i moj stan i moje ruke kada ga dotaknem. Istina je u onoj narodnoj – “ono što te ne ubije, to te ojača”. I zato ne lomite mi ruzmarin. Uzalud je, preživjećemo i on i ja. Džaba sve.