Ja ću kupiti Vlajine paprike, on će moći da plati Mlađin kajmak, Mlađo će...

Ispod vunene kape jedva mu se vide oči. Da mu nije onog širokog osmijeha i da ne znam gdje obično stoji, ne bih ga ni prepoznala od toliko odjeće. Znam da se smrzava jer tu stoji od zore, a meni cvokoću zubi, iako sam napolju tek desetak minuta. Znam da "srce puca od zime" i njemu i njegovoj sićušnoj, vrijednoj ženi, iako to zbog ponosa nikada ne bi priznali. Krajišnici su to. Ponos, pa život.

Iako je minus devet stepeni,  na pijaci je živo, kao da je prijatan, sunčan dan. Vrvi od žurbe trgovaca koji u promrzlim rukama nose gajbe pune voća i povrća, ali i od domaćica što kupuju namirnice za ručak. Došle su tu, a ne u tople prodavnice da kupe domaći bijeli luk, ponešto domaće zelene salate iz seoskog plastenika, poneku domaću dimljenu kobasicu ili voće iz lokalnih voćnjaka, čuvano u improvizovanim hladnjačama, koje naše komšije trgovci od smrzavanja čuvaju po skladištima i pokrivaju ih starim bakinim dekama.

Ljudski lanac napretka

Došle su tu, jer misle isto kao i ja. Žele da kupe domaće, da baš domaće bude na trpezi i da za njega plate, ali i da tu, kod nas i ostane nešto od tog novca. Barem se, valjda i ja i one nadamo, da će tako biti. Da se pobrinemo za lanac napretka, onako skromno, ljudski.

Moj drugar Vlajo i njegova žena Vera žive na selu. Ovog zimskog jutra jedva se kreću od toliko odjeće koju su obukli zbog minusa. Zemlju je obrađivao Vlajin pradjed, djed, otac i sada on. U proljeće i jesen, kaže, ne vidi ni sunca ni mjeseca jer ne silazi s traktora. Osim, kada je na pijaci. Ili ore ili sije. Vera, žena mu, ne izlazi iz plastenika. Ni ljeti, ni zimi, skoro nikada. Uvijek okopava, sadi, plijevi, bere, pa opet ispočetka. Ni sama ne zna koliko je  mesnatih crvenih paprika za ajvar, crvenog luka, paradajza, špinata i zelene salate prešlo preko njenih ruku. Imaju i omanju njivu za futoški kupus. E to je tek u sezoni krvav posao. Vlajo brine o kukuruzu, pšenici, krompiru, kupusu,  a ona o svemu ostalom. Ustaju prije nego što se pijetlovi oglase i rukama punih žuljeva poberu šta treba. Onda Vlajo sve natovari u krš kombi, godišta 1997. i pravac pijaca.

Misle Vlajo i Vera i na sevap

Tamo pola dana mušterijama nude svoj trud, onaj domaći, iz naše plodne zemlje. Kad prodaju barem polovinu, raduju se kao djeca. Svake sedmice nahrane barem troje zaboravljenih. To ne zaboravljaju. Kažu, sevap je, tako ih učilo. I onako dok ih gledam izmučene od teškog rada i izubijane zimom, vjetrovima i suncem, mislim i stalno mislim, kako bi, pobogu, sevap trebalo da bude nešto sasvim drugo, kada su oni u pitanju. Ustvari, kakav sevap, valjda život onakav kakav zaslužuju.

Dobro znam što će biti u mojim vrećicama kada pođem u goste ovih dana

Izrodili su dvoje djece. Oboje školuju. Djeca su im najbolji banjalučki studenti svojih klasa. Ne žive luksuzno, smještaj u Studentskom domu zaradili su odličnim prosjekom, a tokom ljetnog raspusta, budući doktori, vrijedni su poljoprivrednici. Zato, jer mama i tata ne mogu sve sami i zato što vjeruju da vrijedi uzgajati domaće. A vrijedi li zaista? Da li zaista kod nas više  uopšte vrijedi iskriviti leđa i izgoriti do krvi po četiri puta, od maja do septembra, da bi uzgojili domaće? Vrijedi li, jer je sve uvozno preplavilo naše prodavnice i jeftinije je, ponekad i više nego duplo? Kako da izmučeni poljoprivrednik sačuva razum i ne zapali njivu, kada našem, domaćem i najkvalitetnijem ruše vrijednost sa svih strana. Možda je vrijeme za prave poteze u cilju očuvanja najvrijednijeg - svega domaćeg s naših njiva. Poštuj tuđe, ali bolje čuvaj domaće, rekli bi naši vrijedni ratari.

Cijeni više ovdje, pa će se cijeniti više bilo gdje

Zašto nam ne bi dan počeo odlukom, kupiću domaće, od danas pa zauvijek, jer mogu i nije najskuplje. Ja ću kupiti Vlajine paprike, on će moći da plati Mlađin kajmak, Mlađo će kupiti Milkine piliće, pa će Milka lako platiti struju... Eto tog lanca.  Zašto naša stvarnost ne postane da svako ko se ovdje budi da bi radio, može da zaradi? Zašto naše jabuke, šljive, sirevi ili krompir nemaju drugačije oznake od meksičkih, argentinskih, njemačkih, kineskih? Neka ima i toga, ali zašto na štetu svog? Da se ja pitam, na domaćim proizvodima sve cijene imale bi upadljivo šarene etikete, da ih ne možeš promašiti. Cijeni više ovdje, pa će se cijeniti više bilo gdje. Zbog toga ja svake sedmice prođem pored prebukiranih prodavnica i kupim povrće i voće s Vlajine  tezge. Dok mi ga pakuje promrzlim prstima, ono njegovo crno ispod nokta uvijek me opomene da moram doći i sutra.