Ako mogu špecle, može li i tarana dobiti oznaku PGI?

Kad čovjeka put nanese izvan granica regije, države, županije ili kratko rečeno, uobičajenog jelovnika, često će zaželjeti probati specifično jelo kraja u kojem se našao. Još važnije je što će ga željeti konzumirati i kada se vrati kući. 

Nedavno mi je prijatelj pričao kako svojoj djeci često pravi špecle koje je probao u Njemačkoj. Pojma nisam imala što su špecle. Radi se o tjestenini, tankim valjušcima ili debljim rezancima, a moglo bi se usporediti s našom taranom. Dakle, ništa posebno. No, njemačke špecle već su šest godina zaštićene oznakom zemljopisnog porijekla. Zašto mi ne bismo zaštitili našu taranu na mlijeku, primjerice? 

Čak je 3.355 proizvoda u Evropi registrirano zaštićenom oznakom zemljopisnog porijekla (PGI), odnosno zaštićenom oznakom izvornosti (PDO), a u samoj Evropskoj uniji 1.367.

Raznolikost Evrope - raznolikost hrane 

Dakle, na evropskom, a i međunarodnom tržištu postoji jaka konkurencija u plasmanu tradicionalnih proizvoda, a kada proizvod nosi neku od dvije spomenute oznake, ipak ima nekakvu težinu. Ne možete mi reći da jednako doživljavate djevičansko maslinovo ulje kakve robne marke i recimo, šoltansko maslinovo ulje. Moram priznati da ovo drugo nisam imala prilike ni probati, a rado bih. 

Zaslužuje li visočka pečenica geografsku zaštitu brenda?

Evropa se voli pohvaliti bogatstvom svoje raznolikosti, kako kulture, povijesti, geografskih predjela, tako i raznolikošću hrane specifične za svako podneblje. Upravo oznaka zemljopisnog porijekla i zaštićena oznaka izvornosti služe tome - zaštiti tradicionalne hrane, povijesti, podneblja, povezanosti na mikro razini. 

Što je zemljopisno porijeklo, a što izvornost?

No, da ponovimo. Zaštićenu oznaku zemljopisnog porijekla mogu nositi proizvodi čija je kvaliteta ili reputacija povezana s područjem u kojem se proizvode, obrađuju ili pripremaju. Istovremeno, sastojci koji se koriste u proizvodnji, ne moraju dolaziti upravo iz tog područja. Tako se za pripremu baranjskog kulena (Hrvatska) koji nosi oznaku PGI ne mora koristiti baš baranjska mljevena paprika. Ili za bjelovarski kvargl (koji čeka registraciju oznake PGI) sir s Bilogore. 

S druge strane, zaštićena oznaka izvornosti odnosi se na proizvod koji se proizvodi, obrađuje i priprema u određenoj regiji koristeći znanje i sastojke upravo iz tog područja. Zato je samo jedna paška sol ili neretvanska mandarina ili istarski pršut. Nitko ne kaže da se dobar pršut ne može proizvesti i drugdje na Jadranu, ali pršut od istarskih svinja, pripremljen na tradicionalan način kakvog Istrijani koriste od davnina, na istarskoj buri daje - Istarski pršut. 

Zašto je oznaka važna? 

Možda bi kakav Dalmatinac mogao pomisliti - briga mene za istarski pršut, u mog nona je pršut sto puta bolji. Na stranu to što se o ukusima ne raspravlja, ali proizvodi koji nose neku od ove dvije oznake ne žele samo očuvati tradiciju. Ovi proizvodi, odnosno poljoprivrednici koji ih stavljaju na tržište imaju potrebu zasluženo se probiti na međunarodno tržište, boriti se s jakom konkurencijom, povećati njihovu vidljivost na policama pretrpanim sličnim proizvodima, uspjeti doći do potpora iz fondova koji im se nude. 

Jer, proizvodi s ovakvom oznakom to i zaslužuju budući da njihovi proizvođači moraju ispoštovati stroga pravila tijekom proizvodnje i odabira sastojaka, njihova kvaliteta je visoka i u njih se može pouzdati. 

Evropski proizvodi s oznakama su zaštićeni u Kanadi i Japanu

Ali to nije sve. Proizvodi s ovim oznakama su u prednosti u vanjskoj trgovini i čine 15% izvoza poljoprivrednih prehrambenih proizvoda EU. Također, igraju ulogu i tijekom pregovora o trgovinskim sporazumima gdje se traži zaštita za evropske oznake u drugim zemljama. Tako primjerice, u okviru CETA-e, trgovinskog sporazuma između Kanade i EU, čak će 143 europska proizvoda s oznakom PGI I PDO biti zaštićeno dok je u okviru strateškog partnerstva između Japana i EU dogovoreno da će čak 205 europskih oznaka biti zaštićeno u Japanu, navodi se na stranicama Evropske komisije. 

Također, sama Evropska unija daje značajne potpore za takve proizvode, a isto tako očekuje i strogo pridržavanje pri postupku registracije koje se odvija na razini država članica. 

Svako selo ima svoje jelo

Kako Hrvatska, tako i Bosna i Hercegovina sigurno imaju puno potencijala za registraciju svojih proizvoda zaštićenom oznakom zemljopisnog porijekla, odnosno zaštićenom oznakom izvornosti jer skoro svako selo ima svoje specifično jelo, a svaka regija svoje podneblje koje može dati specifičan proizvod kojega bi ostatak Evrope cijenio. Jer, takve proizvode možemo samo cijeniti i biti ponosni što ih imamo, što u sveopćoj globalizaciji možemo sačuvati različitost. 

I još samo jedna anegdota za kraj. Nedavno sam u jednom trgovačkom centru kupovala nareske. Kupujem 20 dkg nečega što se zove kulen. Jedan od njih je na akciji, hrvatski proizvod. Pitam ženu kakav je. Kaže ona, kupuje se. Pitam ju kakav je u uspredbi s poznatom hrvatskom markom kulena. Kaže ona meni s gotovo prezrivim podsmijehom, to se ne može ni usprediti. A ja si mislim, draga moja, nisi ti jela slavonski kulen Adama Zvonarevića iz Starih Mikanovaca koji, usput budi rečeno, ima oznaku zemljopisnog porijekla. 

Foto: Bigstockphoto/bhofack22