Zadnje aktivnosti

Posljednje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registrirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Kineski čajevac
  • 04.01.2019. 12:00

Povijest kineskog svelijeka - čajevca

Kineska legenda kazuje da je prvi čaj otkrio car Šen Nong utemeljitelj negdje oko 3.000 godine pr.n.e. Dani mirnog uživanja u toplom napitku počeli su nestajati nakon što su ga otkrili Evropljani i poželjeli ga svakodnevno ispijati. 

Foto: Goran Vincenc
  • 518
  • 27
  • 0

Kineski čajevac Chamellia sinensis var. sinensis prirodno dolazi na planinskim obroncima u kineskoj pokrajini Yunnan koja se nalazi na samome jugu države. Ovaj je prelijepi vazdazeleni grm dražesnih bijelih cvjetova imao vrlo burnu prošlost premda se njegovo ime ne ističe u povijesnim udžbenicima. Imao je glavnu ulogu u Opijumskim ratovima i Bostonskoj čajanki i bio prodavan pod lažnim imenom. Od prljavih igara sa strašnim posljedicama koje su se vodile tijekom 19. st. danas velike koristi ima Indija koja je u njih bila silom uvučena. Britanci su čaj od kineskog čajevca prisvojili kao nacionalni napitak premda sušeni listovi u lijepo upakiranim kutijama na kojima se ističe natpis Classics English breakfast tea nisu uzgajani na britanskim poljima. 

Kineska legenda kazuje da je prvi čaj otkrio car Šen Nong utemeljitelj negdje oko 3.000 godine pr.n.e. Prema legendi pored njega se nalazila šalica uzavrele vode, a u nju je upao sjajni, zeleni, kožasti list. Uskoro se uskomešana voda pretvorila u svijetlozelenu tekućinu. Šen Nong je procijenio da se neće otrovati i ispio gutljaj. Nije se prevario, tekućina je bila aromatična, gorkasta, stimulirajuća i okrijepljujuća. Bila legenda istinita ili ne, činjenica je da su Kinezi tisućama godina uživali u blagodatima čaja od kineskog čajevca ili kamelije. Dani mirnog uživanja u toplom napitku počeli su nestajati nakon što su ga otkrili Evropljani i poželjeli ga svakodnevno ispijati. 

Uzgoj, način berbe i proces obrade imali status strogo čuvane državne tajne

Britanci su počeli uvoziti čaj iz Kine u 17. stoljeću, a u 18. su već bili veliki ovisnici o njemu. Shvaćali su da Kinezi čine nešto više od potapanja osušenog lišća u vruću vodu i bili u pravu. Uzgoj, način berbe i proces obrade imali status strogo čuvane državne tajne, a Kina je bila jedini izvoznik. Zato su Britanci u prvoj polovini 19. stoljeća krenuli u slamanje monopola zahvaljujući kojem su Kinezi sustavno podizali cijene. Za to su se okoristili dvjema prljavim metodama i obje uspješno sproveli. Prva je bila ukrasti kinesko intelektualno vlasništvo i podići vlastite plantaže. Britanska Istočnoindijska kompanija poslala je zato špijuna, škotskog botaničara Roberta Fortunea u pravcu brda Shan. Američka autorica Sarah Rose je podrobno istražila ovaj povijesni događaj i opisala ga u knjizi Za sav čaj Kine: Kako je Engleska ukrala omiljeni napitak svijeta i promijenila povijest. Prema njezinim istraživanjima, Fortune je u svrhu prevare nosio kinesko odijelo i predstavljao se kao trgovac. Uspio je prevariti ljude u jednome od pogona što mu je omogućilo uvid u cjelokupan proces selektivnog branja i načina obrade lišća kineskog čajevca. Naučio je da proces počinje sušenjem lišća, nastavlja se grijanjem na ugljenu uz neprekidno miješanje, i potom valja valjcima pa ponovo grije. Proces obrade završavao je probiranjem tijekom kojega se preostali prah pakirao kao čaj najniže kvalitete. 

Plantažni uzgoj čajevca

Takav Fortuneov opis odgovara procesu priprave crnog čaja tijekom kojega se inicira dugotrajna oksidacija i uslijed dugog procesa obrade dolazi do prisustva tanina. Nije navedeno je li opisao i proces pridobivanja zelenog čaja, ali je poznato da je on prvi Evropljanin koji je spoznao da se zeleni i crni čaj pridobivaju od iste biljke i da je razlika u načinu pridobivanja gdje priprava zelenog čaja podrazumijeva parenje ubranog lišća čime se izbjegava oksidacija. Do tada se vjerovalo da se pridobivaju iz dvije vrlo srodne biljke. Čak je i veliki Carl Linne stoljeće ranije radeći sa suhim uzorcima zaključio kako je riječ o dvije različite vrste i dodijelio im latinske nazive Thea viridis i Thea bohea. Botaničari su nakon Fortuneovog otkrića morali promijeniti ime vrste i promijeniti joj mjesto u Linneovoj klasifikaciji. Ubrzo je biljka dobila znanstveni naziv Thea sinensis što u prijevodu znači čaj iz Kine. Linne ju je premjestio u rod Chamellia kojeg je nazvao u čast moravskog jezuita, farmaceuta i botaničara Georga Josefa Kamela (1661.-1706.). Valja upozoriti kako se u brojnim člancima posvećenim crnome, zelenom i drugim čajevima od kineskog čajevca, često umjesto oksidacije koristi riječ fermentacija, što je pogrešno budući da fermentacija podrazumijeva sudjelovanje enzima koji molekule šećera cijepaju na alkohol i plinove. 

Krađa intelektualnog vlasništva i trovanje 

Dostupni pisani izvori navode kako je Fortune svjedočio prevari prilikom završne obrade zelenog čaja. Dodavali su željezov (III) heksacijanoferat (II) koji se upotrebljava u slikarstvu i koji je poznat kao prusko plava boja ili berlinsko modrilo i gips svijetložute boje. To je dokazano tako što je Fortune potajno krpom pokupio uzorke i poslao ih na analizu. Fortune je pretpostavio da su običavali umiješati više od 20 dag prusko plave i gipsa na svakih 45 kg čaja. Budući da je prosječni Londonac popio oko pola kile zelenog čaja godišnje upućeni su zaključili da je bila riječ o sustavnom trovanju. Prevaranti su bili sustavno varani! 

Odgovor Kineza bio je kako im je namjera bila zadovoljiti visoke estetske standarde britanskih konzumenata pa su se pobrinuli da je čaj lijepe i jednolične zelene boje. 

Nakon krađe intelektualnog vlasništva, Fortune se posvetio drugoj fazi svojega zadatka - krađi i prijenosu sadnog materijala u Indiju koja je u to vrijeme bila jedna od britanskih kolonija. To mu je uspjelo tek nakon što se dosjetio poslužiti tada novim i revolucionarnim izumom. Riječ je o biljnome terariju (Wardian case) kojeg je izumio engleski medicinar Nathaniel Bagshaw Wardian, a koji je omogućio Britancima prijenos sadnog materijala po cijelome svijetu. Prema više izvora prenio je oko 20.000 sadnica. Ostaje nejasno jesu li polja kineskog čajevca varijeteta sinensis na području grada Darjeeling smještenom podno indijskih Himalaja, u državi Zapadni Bengal, zasađena zahvaljujući Fortunu. Brojni članci pripisuju zaslugu njemu, brojni članci škotskom liječniku Archibaldu Campbellu, a u nekima su prisutna obojica. Činjenica je kako je varijetet koji tamo uzgajaju i danas istovjetan s onim u Kini. Varijetet koji prirodno dolazi u Indiji, Camellia sinensis var. asamica ima nešto veće lišće i cvjetove i odlično je prilagođen na klimatske uvjete u sjeveroistočnoj indijskoj državi Asam. Britancima je poznat još od 1823. godine jer ju je u Asamu otkrio još jedan Škot, Robert Bruce. Njemu su domoroci pokazali kako se od nje spravlja čaj, ali to očito nije bilo dovoljno za ostvarenje britanskog sna o vlastitoj proizvodnji. Vjerojatno se kamelija počela masovno uzgajati nakon što je Fortune razotkrio cjelokupni proces obrade. Prije Britanaca na tu su zamisao došli nizozemski kolonijalisti koji su prvi upoznali Europljane s okusom čaja od kineskog čajevca ili kamelije. 

Opijumski ratovi i Bostonska čajanka

Za razliku od trovanja bojom u zelenom čaju, način na koji su Britanci trovali Kineze, ušao je u školske povijesne udžbenike po cijelome svijetu. Drugo sredstvo kojim su Britanci krenuli u rušenje kineskog čajnog monopola bili su narkotici. Događanja su u povijesti zabilježena pod nazivom Opijumski ratovi, a Kina ih pamti kao Stoljeće ponižavanja. Britanci su u Indiji posjedovali plantaže opijumskog (vrtni, pitomi) maka (lat. Papaver somniferum) te su okrutno iskorištavali Indijce za rad na poljima i pogonima za proizvodnju opijuma od maka. Britanci su opijum prevozili do obala Kineskog mora i tamo ga prodavali krijumčarima koji su im plaćali u srebru i zlatu. Na tim je platežnim valutama inzistirala Kina pri prodaji čaja jer joj je to omogućavao monopol. Zahvaljujući krijumčarima Britanci su imali čime plaćati robu za kojom su žudjeli. Uz to se smanjivao financijski deficit nastao zbog ogromnog uvoza, u prvom redu čaja, a zatim porculana i svile tijekom kojega Kinezima nisu imali što ponuditi kao izvoznu robu.

Nakon što je Kina 1839. godine zabranila korištenje opijuma, vojno nadmoćna Britanija napala ju je s mora. Kina je potom bila prisiljena potpisati nepovoljan Ugovor iz Nankinga 1842. godine kojim su kineske luke postale dostupne za trgovanje. Dvije godine ranije Britanija je svojem imperiju pripojila Hong Kong kako bi taj grad služio kao baza za prodaju opijuma po Kini. Trgovina opijumom u Kini postala je legalna za Drugog opijumskog rata u kojem su uz bok Britanaca stali Francuzi. Prema podatku iz 1906. godine 23,3 % odraslih muškaraca u Kini bili su ovisnici o opijumu. U članku objavljenom na stranici BBC-ja objavljeno je kako je do početka 20. st. Britanija postala najveći svjetski diler droge

Bostonska čajanka

Britanija je velike financijske gubitke trpjela već u 18. st., ne samo zbog uvoza iz Kine. Zato su pokušali pokrenuti trgovinu u američkim kolonijama, gdje su im je problem za prodaju čaja preko Istočnoindijske kompanije predstavljali krijumčari koji su nudili niže cijene. Britanski je parlament donio niz akata među kojima i jedan o čaju s ciljem nametanja obaveze američkim kolonijama uvoziti čaj isključivo od Istočnoindijske kompanije. Uz to su kanili nametnuti Amerikancima plaćanje poreza. Amerikance ni malo nije pokolebala nova ponuđena cijena, niža od one po kojoj su im čaj prodavali nizozemski krijumčari. Uvidjeli su da Britanija namjerava uspostaviti monopol i uvesti tiraniju. Uslijedio je jedan od najpoznatijih povijesnih događaja, Bostonska čajanka, čin tijekom kojeg su američki kolonisti pobacali sanduke s tonama čaja od kineskog čajevca u Atlantik.

Britanska pohlepa ostavila je posljedice i na carskoj Rusiji. Osim kineskog, naveliko su uvozili i ruski čaj kao omiljeni napitak monarha i aristokracije. Ruski ili koporski čaj pridobiva se od biljke uskolisna vrbovica, vrbolika, kiprovina ili uskolisni koprej, u Rusiji poznate kao ivan - čaj (lat. Chamaenerion angustifolium, Chamerion angustifolium ili Epilobium angustifolium). Ruski čaj koji je uvozila Britanija potjecao je od samoniklih biljaka, za razliku od crnog koji dolazio od plantažno uzgojenih grmova. To je značilo je osjetnu razliku u cijeni pa je Istočnoindijska kompanija po Europi krajem 19. st. jednostavno počela crni čaj prodavati pod nazivom ruski čaj.

Čajni ratovi donijeli korist Indiji 

Prevara im je uspjela jer se i za pripravu ruskog čaja koristi oksidacija i jer je okus vrlo sličan. Za Rusiju je to značilo krah izvoza druge po količini izvažane robe do kraja 19. stoljeća. Dan danas mnogi su ljudi uvjereni kako piju ruski čaj, a često je zapravo riječ o indijskom od varijeteta kineskog čajevca asamica koji je pogodniji za pripravu crnog čaja nego var. sinensis. Značajna razlika je prisustvu kofeina. Mnogi ljudi piju crni čaj upravo zbog prisustva kofeina, kao zdravu zamjenu za kavu. Ruski čaj ga ne sadrži te djeluje kao blagi sedativ. 

Čajni ratovi korist su donijeli Indiji koja je drugi svjetski proizvođač čaja. Varijetet asamica uzgajan u Asamu predstavlja najveće jedinstveno područje čaja na svijetu. Darjeeling čaj, koji najvjerojatnije potječe iz Kine, danas se prodaje putem aukcija i nazivaju šampanjcem među čajevima, a polja su uvrštena u turističku ponudu Indije. Za utjehu, Kina nikada nije izgubila status najvećeg svjetskog proizvođača čaja. Prema nekim analitičarima povijesti današnja borba Kine za uvrštavanje među ravnopravne svjetske velesile ima korijenje u čajnom ratu.

Autor: Marija Glavaš


Izvori

Časopis HŠ


Tagovi

Čajevac Kineski čajevac Povijest Čaj Bostonska čajanka Opijumski ratovi

Izdvojeni tekstovi

KLUB

Da ne znam bolje, rekla bih da želi nešto da mi poruči....:P