U prosječne kotarke moglo je da stane i do 150 metara kukuruza. Gradila se od letvica, obično bagremovih. Krov je prvo bio od trske, a onda od biber crepa.
Objekat za čuvanje kukuruza ima različite nazive, od mjesta do mjesta, širom regiona. U Banatu u Srbiji je kotarka, u Sremu kotobanja, u Bačkoj čardak, a u Šumadiji jednostavno - koš. Ali, ima istu namjenu: da se u nju lageruje kukuruz i to samo onaj u klipu, pišu zrenjanski.com.
Zato je pravljena tako da što duže preko dana ima sunca. U prosječne kotarke moglo je da stane i do 150 metara kukuruza. Gradila se od letvica, obično bagremovih. Krov je prvo bio od trske, a onda od biber crijepa.
Kukuruz se prilikom istovara, a za to je uvijek služila moba, morao dobro očistiti od ljuštike i svile, da se u njih, zimi, "ne legu miševi". Obično je kotarka gore, a dole su mogli biti svinjci, kokošinjci ili ljetna kuhinja i špajz.
Kotarka se u jesen napuni, a onda se tokom godina prazni. Kukuruz se skida u korpama, pa se kruni ručno, zimi u kuhinji. Imućniji su imali i ručni krunjač, pa je posao bio lakši nego kad se kruni ručno. Na proljeće, ili početkom ljeta, zove se čovjek koji ima krunjač, pa se okruni sve što je u kotarci preostalo.
Kotarke su danas, uglavnom, prazne. Krunjači se čuvaju u muzejima. Kukuruza, naravno, ima, ali se kombajnira na njivi i pravo sa njive završava u velikim silosima.
Kako se kod vas zove objekat za čuvanje kukuruza i da li ste na svom imanju sačuvali onaj stari?
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorica
