Jubilarna deseta "Gradištanska fijakerijada" okupila je ljubitelje konja i vojvođanskih običaja, koji su u Bačkom Gradištu imali prilike da uživaju u paradi fijakera, zaprega i jahača
Konjički klub "Gradištanski lipicaner" u Srbiji i ovoga puta se potrudio da organizuje zanimljiv revijalni i takmičarski program, u kojem je učešće uzelo više od 30 fijakera, a osim lipicanera bile su prisutne i druge rase konja - haflinger, nonius, kao i polukrvni primjerci. Zaprege su došle iz različitih krajeva Vojvodine, od Sremske Mitrovice, preko Banatskih mjesta, do sela u krugu od 150 kilometara.
"Zadovoljni smo odzivom učesnika. Imali smo više takmičarskih kategorija - jednopreg, dvopreg, tropreg, četvoropreg i višepreg, zatim smo imali djecu vozače, poni zaprege, zaprege posebnih rasa, a birali smo i najljepšu kobilu i najljepšeg pastuha", objašnjava predsjednik ovog konjičkog kluba Laslo Nađ iz Bačkog Gradišta.
Uzgojem konja bavi se dvije decenije i trenutno broji 30 lipicanera i pet ponija.
"Za lipicanere sam se odlučio jer su lijepi konji, paradni. Mislim da u okolini ja imam najviše ove rase, koji su čistokrvni. Nije svaki bijeli lipicaner. Unazad treba da ima bar 100 godina porijeklo. Sada se radi DNK analiza kojom se utvrđuje poreklo konja i da li je čist lipicaner", kaže Nađ i dodaje da u Srbiji nema mnogo čistokrvnih primjeraka ove rase - oko 300 kobila i dvadesetak pastuha.
Što se tiče njege, ovi konji ne zahtijevaju mnogo drugačiju njegu od ostalih, jedino što ih treba okupati i spremiti za izlazak, jer su bijeli pa se prljavština mnogo bolje uočava.
Među vjernim učesnicima i posjetiocima fijakerijada je i Radivoj Subotin iz Mošorina, koji sa konjima svuda ide pješke. To im, veli naš sagovornik, izuzetno prija jer održavaju formu, kako fizičku, tako i mentalnu.
"Svuda idem pješke sa njima. Prijaju im duge relacije jer odmah bolje razmišljaju, ljepše idu, lakše i bolje. Kad se nose, neki konji umiju i da fantaziraju, da njište i skaču. Ovi moji se ne pomjeraju, mirni su i pametni. Hranim ih djetelinom, slamom, kukuruzom, a dajem im i zob. Da li ja ili djeca, neko ih uvijek tera, da budu u kondiciji, kao i fudbaleri", kaže Subotin.
Na fijakerijadu je doveo čiste lipicanere, a kod kuće ima, kaže, i ukrštene polovnjake. Trudi se da ljubav prema ovim plemenitim životinjama prenese i na svoju djecu.
"Imam ženu i petoro djece i isto toliko konja, za svako dijete po jednog. Izuzetno volim ove životinje i njima se bavim već 20 godina, tu ljubav sam naslijedio od dede. I moja djeca vole konje, mada su ih neka više prihvatila, a neka manje. Uglavnom, kada dođe Božić svako jaše po jednog i svi uživaju u tome", kaže Radivoj.
Za Mitra Pavića iz Čuruga ova manifestacija je idealna prilika da se susretne sa drugim ljubiteljima ovih plemenitih životinja, koje je počeo da drži prije pet godina, a "konjsku dlaku" progutao je još u djetinjstvu.
"Otkako sam počeo da držim konje ne propuštam fijakerijadu u Bačkom Gradištu. Danas sam došao sa dvopregom, kobile su dvije rođene sestre, mješavine nekoliko rasa - lipicanera, možda noniusa, kasača. Kao dijete sam odrastao uz konje. Moj pokojni otac je imao kasače i ja sam to volio. U penziji mi se pružila mogućnost da ih uzmem i to sam uradio, kako na svoje lično zadovoljstvo, tako i na zadovoljstvo mojih unuka, djece iz komšiluka i prijatelja", objašnjava Pavić i dodaje da je kobile kupio kada su imale osam mjeseci, a danas imaju dvije i tri godine.
Osim što se o njima stara sa velikom ljubavlju, naš sagovornik kaže da ih rado upregne kako bi vozio djecu po fijakerijadama, mladence na svadbu ili maturante na maturu.
“Osim ove dvije kobile imam i jednog zobnatičkog polukrvnjaka, koji služi samo za jahanje. Međutim, nisam uspio da ga obučim, ali se nadam da ću uspjeti u tome tokom sljedeće godine i da će djeca moći da ga jašu", uz osmijeh priča Pavić.
Ove životinje su, objašnjava on, skup sport, zbog čega nema svako tu mogućnost da ih priušti sebi. Pored toga, potrebno im je posvetiti vrijeme, oni ne znaju za godišnji odmor, već je neophodno zadovoljiti njihove potrebe na dnevnom nivou.
“Volio bih da otvorim školu jahanja, jer u Čurugu ima svega pet-šest konja, za razliku od Bačkog Gradište gdje ih je daleko više. Međutim, veliki su izdaci, a država ne daje ništa. Nemam mnogo zemlje, a od penzije ne mogu sve da isfinansiram. Ipak, trudim se koliko mogu”, kaže Pavić.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
