Knez šume - izvor vizija ili trihineloze?

Jež je životinja koju su još drevni evropski poljoprivrednici visoko uvažavali. Bez sumnje su odavno shvatili da mali bodljikavi sisar ne predstavlja opasnost ni za njih ni za usjev i još uništava neke od štetočina.

Buka

Zato od starih vremena važi zabrana ubijanja ove životinje, uz objašnjenje da će se onom ko to učini dogoditi neka nesreća. Osobito "baksuzno" smatra se povrijediti ježicu sa mladuncima. U narodnim pjesmama na primjer, "Jarac živoderac" samo hrabri jež suprotstavlja se čudovištu koje plaši cijelu šumu riječima "ja sam Jež, cijeloj šumi knez".

"Ježevu kućicu" Branka Ćopića pamte još starije generacije, koje su ovu pjesmu imale u školskom programu. U svakoj od pjesama i priča jež je "hrabriša": ne plaši se noći, lisice, vuka, medvjeda i ostalih opasnih životinja, pravi mali junak u oklopu sa bodljama koji nadmudri, nadjača i izvrgne ismijavanju najveća i najstrašnija šumska stvorenja. Poljoprivrednici, lovci, planinari, svi koji su bilo kojom prilikom prenoćili u šumi svjedoče da jež pravi takvu buku kao da prolazi bizon, a ne životinjica manja od obične domaće mačke.

Znanje za dio stada: Neispoštovan dogovor zaradio je ljudima vječnog neprijatelja

I, najzad, zašto je jež "knez šume", a ne neka veća životinja, vuk, ris, medvjed ili jelen?

Tajna besmrtnosti

Da bi se objasnio ovoliki ugled ježa u seljačkim masama, nisu dovoljne bodlje; u pitanju je sposobnost ove životinje da zimu provede u potpunoj hibernaciji, ugasivši sve životne funkcije, da bi se u proljeće probudila živa i zdrava i krenula da traži hranu. Ova pojava izazivala je sujevjerni strah nekadašnjih nepismenih poljoprivrednika, koji su, zbog mnogih okolnosti, bili više upućeni na šumu od njihovih današnjih kolega i posmatrali su životinje mnogo pažljivije od savremenih ljudi.

Tako su i povjerovali da jež - zna tajnu besmrtnosti, da je nekako "prevario" smrt i tako sa pravom osvojio titulu kneza šume. U svim starim šamanskim evropskim kulturama sveštenici i druidi jeli su meso ježa kako bi u svojim vizijama saznali tajne značajne za opstanak zajednice. Ovaj običaj zabilježen je kod drevnih Etruraca pre nego što su ih pokorili osnivači Rima, a opsežnijim istraživanjem naučnici su ustanovili da je poštovanje ježa kao moćne životinje primijećeno kod svih evropskih i većine azijskih naroda. Od ovog vjerovanja ostala je u Srbiji praksa o kojoj čak i ljekari vrlo nerado pričaju: imućni ljudi nabavljali su (a možda još uvijek nabavljaju) meso ježa prilikom putovanja u planinske i zabačene krajeve.

Turska ptica koja to nije, po vjerovanju - "zmajevita"

U najvećoj diskreciji, raspitivali su se kod poznavalaca šume za sušeno ili dimljeno meso ježa koje su koristili kao lijek protiv najtežih bolesti - ili kao afrodizijak. Čudno je da se ovako nešto dešava u 21. vijeku, ali, svi ovi ljudi vodili su se starom logikom: u prirodi (u šumi) žive ljekovite biljke, znači, sve iz prirode (iz šume) je ljekovito.

Nije! Upravo u šumi žive životinje, biljke i gljive koje ne da nisu za lijek niti za ishranu, nego su ekstremno opasne. Jež je na tom spisku: kao i većina divljači, vrlo često nosi u sebi izazivača trihineloze. Tako da oni koji su pokušali da se liječe mesom ježa, ježevim salom ili ježevom jetrom obično dolaze kod ljekara sa još gorim rezultatima nego što su imali na ranijim pregledima. Koliko god jež bio simpatičan, nije za jelo niti za lijek. Ko vidi ježa, ili mu se ježeva porodica naseli blizu kuće, može da ih hrani, uživa u njihovim vragolijama ili da ih fotografiše. To je sasvim dovoljan kontakt sa "knezom šume".