Razmislite ponovo da li ćete paliti žetvene ostatke: Smanjuje plodnost zemlje!

Spaljivanje biljnih ostataka je praksa koju pojedini poljoprivrednici primjenjuju na poljoprivrednom zemljištu nakon žetve ili berbe. Ipak, ona izaziva brojne štetne posljedice po zemljište, životnu sredinu, klimu, a može dovesti i do ugrožavanja života ljudi, životinja i imovine.

Radi zaštite poljoprivrednih imanja zabranjeno je spaljivati organske ostatke poslije berbe ili žetve usjeva na poljoprivrednom zemljištu, što je regulisano odlukama lokalnih samouprava.

Žetvene ostatke, kao komponentu koja poboljšava fizičko-hemijska svojstva zemljišta, ali i pozitivno utiče na njegova biološka svojstva, vlasnici zemljišta obavezni su da odgovarajućim agrotehničkim mjerama ili traktorskim oruđima unesu u zemljište. Odnosno, u slučajevima konzervacijske (redukovane) obrade zemljišta, da ih iskoriste kao pokrivač. Unošenje žetvenih ostataka u zemljište, odnosno njihovo usitnjavanje i korištenje kao pokrov mora se sprovesti u što kraćem roku nakon žetve ili berbe usjeva.

Zagađenje na više nivoa

Kod nas, kao i u EU, žetveni ostaci poslije žetve strnih žita ne smiju se spaljivati na poljoprivrednim površinama. Spaljivanje je, izuzetno, dopušteno samo u cilju sprječavanja širenja široko prisutnih najštetnijih karantinskih biljnih bolesti ili suzbijanja karantinskih izuzetno prisutnih biljnih štetočina.

Paljenje žetvenih ostataka usjeva dovodi do atmosferske emisije (oslobađanja) niza štetnih i zagađujućih materija kao što su amonijak (NH3), azotni oksidi (NO-), nemetanska isparljiva organska jedinjenja, sumpor dioksid (SO2), ugljen monoksid (CO). Takođe, tu su i leteće štetne čestice, uključujući i crni ugljenik, kao i emisiju teških metala, te dioksina koji oštećuju respiratorni sistem ljudi i životinja i dovode do povećanja oboljenja.

Zašto su žetveni ostaci korisni?

Sa druge strane, ostaci usjeva dobar su izvor hranjivih materija i važna su komponenta stabilnosti poljoprivrednog ekosistema. Naime, gubitak ugljenika iz zemljišta rezultira smanjenjem mikrobiološke aktivnosti, što dugoročno negativno utiče na ciklus hranjivih materija u zemljištu i sposobnost njegove detoksikacije. U žetvenim ostacima zadržano je oko 25 posto azota (N) i fosfora (P), oko 50 posto sumpora (S) i oko 75 posto kalijuma (K) od njihove količine unesene kada se pomiješaju sa zemljom. Sve ovo žetvene ostatke čini održivim izvorom hranljivih materija, a spaljivanjem se gubi oko 90 posto N i S i 15 do 20 posto P i K.

Paljenje slame je najgori način njenog uklanjanja: Koje su alternative?

Rizik od erozije zemljišta je znatno povećan nakon spaljivanja žetvenih ostataka ili naizgled nepotrebne vegetacije. U cjelini, spaljivanje žetvenih ostataka je izrazito štetno jer smanjuje plodnost zemljišta, utiče na snižavanje sadržaja organske materije i pogoršava strukturu zemlje (posebno ako je spaljivanje biomase često). Smanjuje se infiltracija (upijanje) vode u zemljište, pojačava gubitak vode evaporacijom (isparavanjem) i pojačanim oticanjem vode sa parcele.

Vatra uništava mikroorganizme i gliste koje su zadužene za stvaranje biopora u zemljištu.

Sadržaj humusa manji za 30 posto

Višegodišnje spaljivanje žetvenih ostataka znatno smanjuje brzinu infiltracije (upijanja) vode u zemljište (oko 40 posto) i podstiče vodenu i eolsku eroziju. Sadržaj humusa u narednim godinama opada (do 30 posto), a narušava se i stabilnost strukturnih agregata. Ovo utiče na slabije provjetravanje zemljišta i manji sadržaj kiseonika (O2) neophodnog za usvajanje vode i hraniva korijenom.

Pri spaljivanju žetvenih ostataka temperatura dostiže 700 - 800^oC, na površini zemljišta iznosi 350 - 450^oC, a tri centimetra ispod površine temperatura zemljišta je između 150 i 300^oC. Na dubini od pet centimetara dostiže 100^oC što je smrtonosno za žive organizme, a njih ima od pet do 20 t/ha ili često i više u plodnom zemljištu.

Spaljivanje žetvenih ostataka i strnjike vrlo često tokom ljeta dovodi do požara širih razmjera, paljenja susjednih usjeva, višegodišnjih zasada i imovine ljudi.

Uz to, na lakšim i nagnutim zemljištima povećava mogućnost pojave erozije, uz manju sposobnost zemljišta za očuvanje vode.

Spaljivanjem žetvenih ostataka nije moguće vatrom uništiti sve sjemenke korova, što treba imati na umu. Osim toga, lakša priprema zemljišta za narednu sjetvu i skraćivanje perioda sjetve, ne može biti opravdanje za paljenje, naročito strnjišta.

Paljenje žetvenih ostataka na velikim poljoprivrednim površinama prepoznato je kao važan faktor aerozagađenja. Zbog uticaja na smanjenje debljine zaštitnog ozonskog omotača dovodi do porasta koncentracije troposferskog ozona (tzv. fotohemijskog smoga) i povećanja broja letećih štetnih sitnih čestica u atmosferi.