Paljenje slame je najgori način njenog uklanjanja: Koje su alternative?

Nakon što se od nadzemnog dijela biljke izdvoji prinos, na parceli ostaju velike količine žetvenih ostataka. U zavisnosti od kulture, njihova količina može iznositi i do 10 t/ha za strna žita, odnosno više od 30 t/ha za kukuruz. Ranije su se žetveni ostaci kao što je slama ili kukuruzovina u pravilu prikupljali zajedno sa glavnim proizvodom (zrnom ili klipom), kako bi se koristili u stočarstvu.

Ovi sporedni proizvodi su tako korišteni - bilo za ishranu stoke ili kao prostirka, pa čak i za potrebe domaćinstva. Od slame su se pravile korpe, dušeci, jastuci ili su ovi materijali korišteni za izgradnju objekata. Zbog introdukcije savremenih sistema uzgoja stoke, novih načina upravljanja stajnjakom i izgradnje štalskih objekata, potreba za slamom u stočarstvu svedena je na minimum.

Izvor organske materije

Stoka rado jede samo slamu zobi, usitnjena slama drugih vrsta žita se u manjoj mjeri dodaje kao balast u kabaste smjese zbog pozitivnog dejstva na probavu, a kukuruzovina je potpuno izbačena iz upotrebe u stočarstvu.

Međutim, kako se smanjila upotreba žetvenih ostataka van polja, oni sve češće ostaju na mjestu proizvodnje gdje stvaraju potpuno drugačije probleme. Velike količine žetvenih ostataka otežavaju obradu tla, a predstavljaju i prelazni dom za brojne štetočine i patogene mikroorganizme. Savremeni kombajni prevazilaze te probleme sječkama ili usitnjivačima žetvenih ostataka, međutim takva tehnološka rješenja još nisu toliko zastupljena na domaćim poljima.

Mnogi farmeri, u namjeri da uklone nepoželjan i nepotreban materijal, pale slamu u poljima. Ovo rješenje je neprikladno iz više razloga. Naime, time se povećavaju rizici od izazivanja požara, pošto plamen vrlo lako izmiče kontroli naročito ako je biljni materijal vrlo suh, a vrijeme vjetrovito. Također, paljenjem slame u atmosferu se oslobađa ugljik u obliku ugljik dioksida, što doprinosi globalnom zagrijavanju. Međutim, ono što se često gubi iz vida jeste da se tako iz tla gubi vrijedna potencijalna organska materija.

Kada i kako ući u žetvu pšenice?

Slama je izvor organske materije koju, za razliku od uobičajenog organskog đubriva, nije potrebno dovoziti na parcelu - ono je već tu. Pored toga, u njoj se nalazi i određena količina hranjivih elemenata. Prema analizama u jednoj toni pšenične slame sadržano je oko 5 kg azota, 1 kg fosfora, 10 kg kalija, 3 kg kalcija, 1 kg magnezija, 0,7 kg sumpora i brojni drugi mikroelementi koje je poželjno vratiti zemljištu. Uz to, unošenjem slame u tlo značajno se poboljšava njegov vodni, vazdušni i temperaturni režim, što sve djeluje pozitivno na fizičke i biološke osobine tla.

Unos ostataka u tlo

Paljenje i posljedično visoke temperature u površinskom sloju tla negativno djeluju i na zemljišnu mikrofloru, smanjujući biološku aktivnost tla i usporavajući gotovo sve mikrobiološke procese. Dakle, ukoliko ne postoji poseban razlog za spaljivanje slame, kao što je značajna infestacija štetočinama ili patogenima koje je potrebno fizički uništiti, slamu je najbolje unijeti u tlo.

Unos žetvenih ostataka u tlo može biti otežan ukoliko mehanizacija nije odgovarajuća ili optimalno podešena. Žitni kombajn vrši djelimično usitnjavanje slame tako da ona uglavnom ne predstavlja veliki problem prilikom obrade tla. Zbog vremena potrebnog za mineralizaciju slame, preporučuje se strnjikanje ili ljuštenje strništa. Ova mjera predstavlja ustvari plitko zaoravanje žetvenih ostataka, a ima brojne prednosti. Ljuštenjem strništa u tlo se unosi slama čime se ubrzava proces njene razgradnje, prekida se kapilaritet tla čime se smanjuje isušivanje, a u određenoj mjeri se kontroliše i korovska populacija.

Koji je značaj ljuštenja strništa?

Kako slama ima širok omjer ugljika i azota, mineralizacija je otežana usljed mikrobiološke imobilizacije azota. Ova pojava je ustvari rezultat prenamnoženja korisnih mikroorganizama tla koji u svoje ćelije ugrađuju azot, a on postaje dostupan biljci tek po izumiranju istih. Zbog toga se u tlo dodaje određena količina azotnih đubriva, obično preporuke za pšeničnu slamu iznose oko 50 kg/ha N ukoliko je riječ o normalnom prinosu slame. Umjesto mineralnih đubriva, može se koristiti i stajnjak, gnojovka ili osoka.

U zavisnosti od plodoreda, djelimično unošenje slame u tlo moguće je izvršiti i tanjiranjem, pa čak i frezanjem, ali je u tom slučaju učinak nedovoljan.

Kukuruzovina ima veći sadržaj azota

U usjevima kukuruza pitanje rukovanja žetvenim ostacima zavisi uveliko od načina berbe. Kombajni za kukuruz bolje usitnjavaju nego berači-komušači, a što olakšava njihovo kasnije unošenje u tlo. Međutim, ukoliko se kukuruz koristi za silažu žetvenih ostataka skoro pa i nema. Prije zaoravanja ostataka kukuruza ili suncokreta, preporučuje se primjena posebnih tehničkih rješenja oruđa za mehaničko usitnjavanje nadzemne mase. Riječ je o sječkama, različitim valjcima opremljenim noževima ili pak malčerima. Kukuruzovina ima čak i veći sadržaj azota, a manje lignina u poređenju sa slamom, njeno zaoravanje je teže, a paljenje često nemoguće zbog veće vlažnosti materijala ili vremenskih uslova u vrijeme berbe.

Slamu i kukuruzovinu moguće je i preraditi u kompost koji će potom biti korišten za đubrenje, ali je taj proces znatno zahtjevniji jer uključuje više manipulacije, transporta i specifičnu mehanizaciju. U konačnici, najjednostavnije i najjeftinije je organsku tvar koristiti na mjestu gdje je i nastala.

Slama se koristi i kao organski materijal za malčiranje tla, naročito u povrtlarstvu, pa je i to jedna od primjena žetvenih ostataka strnih usjeva. Neki od savremenih pristupa poljoprivrednoj proizvodnji kao što su konzervacijska ili redukovana obrada bazirani su upravo na primjeni malča, a za cilj imaju smanjenje obrade tla i ostavljanje što veće količine biljnih ostataka na površini. Međutim, ovi načini organizacije proizvodnje i upravljanja tlom, iz brojnih razloga, još nisu pronašli primjenu u našem regionu.