Pripremite pravilno zelenišno đubrivo - jednostavno i ekonomski isplativo hranjivo

Sideracija ili zelenišno đubrenje podrazumijeva uzgoj određenih biljnih vrsta, koje mogu stvoriti veliku količinu zelene mase za neki kraći vremenski period. Ova masa zaorava se u svježem stanju, kako bi se poboljšale fizičke, hemijske i biološke karakteristike tla. Tako se istovremeno povećava i sadržaj organske materije i azota u zemljištu. 

Usjevi predviđeni za ove namjene, pokose se 40 do 90 dana pred sjetvu, usitne se, te zaoravaju ili ostavljaju na površini parcele kao malč. Ovo je posebno važno u organskoj proizvodnji. Biljke koje će se upotrebljavati za đubrenje, uzgajaju se kao glavni usjev i siju se u jesen ili proljeće, a zaoravaju se kada vegetacija dosegne određeni stepen razvoja. Zatim, mogu se gajiti i kao sporedni usjev što se često praktikuje u voćarstvu ili postrno, a može i kao međuusjev. 

Lucerka između mrkve i grašak među kukuruzom

Za tu svrhu pogodne su leguminoze - razne vrste djeteline, grašak, grahorica, ali isto tako i neleguminozne vrste poput uljane repice, suncokreta, raži, zobi, ječma ili ljulja. Kada se sije kao međuusjev, gaje se djeteline, kupusnjače ili stočni grašak, a kada ide sjetva između redova, onda se sije lucerka i to među redovima mrkve ili grašak koji ide između redova kukuruza. 

Zelenišno đubrivo dobro za nadoknadu organske materije u tlu

Na proljeće može se sijati kao prethodni usjev i to kao smješa obične grahorice i jarog ječma ili kombinacija lucerke, lupine i kadifice. Ova posljednja vrsta uglavnom ima ulogu dezinfekcije tla, objašnjava Milica Veletić iz PSSRS.

Biljke koje se uzgajaju za sideraciju moraju vezivati atmosferski azot, imati razvijen korijenov sistem i sposobnost da koriste teže pristupačne elemente. Takođe, trebalo bi da brzo rastu i stvaraju dosta nadzemne mase, a da istovremeno imaju kratak period vegetacije i da dobro podnose siromašnija tla. 

Ne smije biti drvenastih dijelova u zelenoj masi 

Bitan uslov je da zelena masa nema drvenastih dijelova i da je dovoljno razvijena, pri tom, pravilo je da se zaoravanje obavi u vrijeme punog cvjetanja ili odmah nakon njega. Količina siderata koji se može dobiti na ovaj način iznosi 40 - 50 t/ha, gdje je udio suve materije  oko 20 odsto. Pomenuti usjevi zaoravaju se na 10 do 15cm dubine i poželjno je da za to vrijeme zemlja bude vlažna kako bi proces razlaganja protekao što uspješnije. 

Ovaj tip đubrenja pogodan je za siromašnija tla, sa nižim sadržajem humusa. Sideratima se obogaćuje tlo azotom i zelenom masom dok leguminoze doprinose i sa vezivanjem azota iz vazduha, zahvaljujući radu kvržičnih bakterija. Zelenišno đubrenje može pomoći kod zaštite tla od isušivanja, kao i njegovog vezivanja na vjetrovitim područjima, kako bi se sprječila eolska erozija. Takođe i na nepristupačnim ili udaljenim terenima, odnosno, tamo gdje je ekonomski neopravdano dovoziti stajnjak, sideracija je optimalno rješenje. 

Kako obnoviti humus?

Ukoliko se zaoravaju samonikle biljke, to se ne može smatrati zelenim đubrenjem jer takve vrste nisu uzgajane za tu namjenu. Međutim, zaoravanje žetvenih ostataka može biti jedan vid zelenog đubrenja, gdje se tlo obogaćuje organskom materijom čime mu se poboljšava i plodnost. Da bi se to postiglo, potrebno je rasturiti oko 50 t/ha uree da ne bi došlo do azotne depresije u tlu. Organsku materiju nije poželjno zaoravati na jako kiselim tlima zato što se na njima slabo razlaže. Još jedna prednost ovakvog načina đubrenja je to što je jeftino i većinom se ravnomjerno rastura po površini parcele. 

U organskom uzgoju ovaj način đubrenja je glavni za uspostavljanje i održavanje prirodne plodnosti tla.