Ne daj komšiji, nek' propadne: Borba za svaki pedalj zemlje, a baze ni na mapi!

Znate li da danas u mnogim bh. selima ne možete kupiti poljoprivredne proizvode? Vrtovi u okućnicama nisu toliko rijetki, ali i je veliki broj seoskih domaćinstava koji svježe mlijeko, kajmak, jaja i druge životinjske proizvode nabavljaju na tržnicama i u marketima. A, tamo gdje nema intenzivne proizvodnje oranice ostaju puste, zapuštene i bez ikakve kontrole.

Funkcija "restart", bila bi izgleda najpoželjnija za politiku o poljoprivrednom zemljištu u Bosni i Hercegovini. Šaroliki i neujednačeni propisi uglavnom se lome preko leđa pravih poljoprivrednika, rjeđe zemljoposjednika. Doći do svih podataka o obavezama privatnih posjednika obradivih površina na nivou cijele države (dva entiteta i 10 kantona), zahtijevalo bi u najmanju ruku formiranje komisije (čitaj "omiljenog tijela" u institucijama, jer to donosi plus na plaće iako se sve obavlja tokom radnog vremena).

Gdje je, ko i za šta nadležan - sve to podrazumijeva detaljan pretres pravnih regulativa, kojih je opet više nego nivoa vlasti. U to će se, uvjerili smo se, rijetko koji i advokat besplatno upustiti. Kako je poznato, popis poljoprivrede nije urađen više od šest decenija, navodno će biti ove godine. Tako se, još uvijek, sve bazira na statistikama, za koje će i sami  proizvođači i stručnjaci koji se bave tematikom agrara reći - nisu relevantni podaci. 

Papir jedno, praksa drugo

Već smo pisali da poljoprivredno zemljište u vlasništvu države ubrzano i trajno nestaje, a šta je sa privatnim - ko ga reguliše, analizira, plaća namete? Zakonima je to jasno definirano, ali da li se oni provode, postoje li kontrole, mari li uopće iko za "papir" koji nije uslov ni za šta. Nažalost, ne!

Mjere zemljišne politike provode entitetska, a u FBiH i kantonalna ministarstva. Kada je riječ o Federaciji, sve bi trebalo da se radi u saradnji sa Federalnim zavodom za agropedologiju i Federalnom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove kao i naučno-stručnim institucijama iz oblasti poljoprivrede. 

"Privrednici i vlasnici poljoprivrednog zemljišta imaju obavezu i odgovornosti da se o zemljištu brinu primjenom dobre poljoprivredne prakse u skladu sa njegovom namjenom. Vrlo je važno da održavaju hranjive vrijednosti na optimalnom nivou, a to se postiže redovnom analizom zemljišta i pravilnom upotrebom mineralnih i organskih đubriva", pojašnjava za Agroklub, dr.sc. Ahmedin Salčinović iz Sektora za pedologiju i melioracije u Fedralnom agropedološkom zavodu. 

Ako vlasnik nije u mogućnosti da obrađuje svoje parcele, kako dalje pojašnjava naš sagovornik, dužan je ponuditi ih susjedu koji se bavi poljoprivrednom proizvodnjom ili općinskom organu da dodijele zemljište drugom korisniku za njegovu upotrebu (zabilježen slučaj - nepoznat, op.a.). Zemljište koje je napušteno ili je vlasnik odsutan duže od pet godina, ili je vlasnik nepoznat ili se ne može utvrditi vlasništvo, gradsko/općinsko vijeće može takvo zemljište dati u zakup zainteresiranim licima na rok do pet godina u cilju obavljanja poljoprivredne proizvodnje (zabilježen slučaj - i ovdje nepoznat, op.a.).

Poljoprivredno tlo: Ako ga vlasnik ne koristi, država ga privremno daje drugom

Dakle, na papiru je sve jasno. No, šta se dešava u praksi. Zbog međa su pale mnoge glave, a ima i onih koji se i dalje radije vode onom "bolje nek' komšiji crkne krava". 

"U Federaciji je uređen katastar, gdje se u pregledu mogu naći granice svake njive i parcele, kao i ko je vlasnik. Borba je za svaki hektar zemlje. Tamo odakle su ljudi otišli ili su prognani sa svojih ognjišta, ima ih koji ne žele da daju nikome tu svoju zemlju u zakup i niko je ne obrađuje. A, tamo gdje je intenzivna poljoprivredna proizvodnja, nema neiskorištenog zemljišta", kaže nam Suad Selimović, magistar agroekonomije, dodavši ipak da državni sistem nije uredio vlasnička prava.

Iako se neki projekti realizuju još nema funkcionalnog sistema praćenja zemljišta. Prema riječima Milana Šipke, sa Instituta za agroekologiju i zemljište na Poljoprivrednom fakultetu u Banjaluci u Republici Srpskoj je 27 posto zemljišta napušteno, odnosno ne obrađuje se.

Samo se umrijeti mora, a u RS i platiti porez

Takve parcele, kako u RS, tako i u FBiH, najčešće koriste stočari za ispašu, neke od njih su date u zakup bez ugovora, potvrđuje nam Selimović, koji je inače rođeni Bratunčanin (Republika Srpska), gdje je iza njegovog oca ostala zemlja koja sada pripada njemu i braći. No, niko od njih ne živi na tom području, ostavinska rasprava nije provedena, pa zemljište besplatno na korištenje ustupaju rođaku i plaćaju porez. 

"Za oko pet hektara zemljišta u Bratuncu, plaćam porez godišnje oko 150 maraka", kaže Selimović koji živi u FBiH, dodavši da se za one koji ne plaćaju obračunava kamata, pa bi na kraju mogli platiti više poreza nego što zemljište vrijedi. 

Kada je riječ o BiH, porez na poljoprivredno zemljište se plaća u RS-u, dok su tog nameta oslobođeni vlasnici u FBiH. Kako je za Agroklub, pojasnila master prava, Irena Radić, viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, porezni obveznik poreza na nepokretnosti (pa i poljoprivredno zemljište) u Republici Srpskoj je prvenstveno vlasnik, a ukoliko se on ne može odrediti ili pronaći, onda je to lice koje po bilo kom osnovu koristi nepokretnost. U slučaju suvlasništva, svaki suvlasnik je porezni obveznik srazmjerno svom udjelu. 

U slučaju smrti vlasnika, što je slučaj s početka ovog poglavlja, sva zaostavština prelazi na nasljednike u momentu njegove smrti, nezavisno od toga kada je sproveden ostavinski postupak i doneseno rješenje o nasljeđivanju. "Sve do diobe imovine, nasljednici upravljaju naslijeđenom imovinom zajednički, odnosno postoji zajednička svojina na naslijeđenoj nepokretnosti", precizira Radić. 

U tom slučaju, kako dalje ističe, sve dok se zajednička svojina ne podijeli, svaki zajedničar je porezni obveznik i dužan je da plaća srazmjerni dio poreza na nepokretnost. Od plaćanja ove dažbine oslobođeno je obrađeno poljoprivredno zemljište i nepokretnosti koje služe za vlastitu poljoprivrednu proizvodnju. 

"Da bi ostvario to pravo, porezni obveznik treba da podnese zahtjev za oslobađanje plaćanja poreza uz podnošenje prijave za upis u Fiskalni registar nepokretnosti", kaže Radić i naglašava da se na zemljište koje ne ispunjava uslove za oslobađanje od plaćanja poreza (npr. neobrađeno poljoprivredno zemljište) porez plaća po stopi od 0,2% od procijenjene tržišne vrijednosti nepokretnosti. 

U Federaciji se za sada ne govori o uvođenju ovog nameta, no to svakako ne znači da se tako nešto ne bi moglo dogoditi, ipak pitanje je hoćemo li mi to doživjeti, osim ako se ne desi - s neba pa u rebra. 

"Uvesti porez je nemoguće dok se ne uredi katastar živih vlasnika, zemljišno knjižni izvadak potvrđuje vlasnika zemljišta i on je u gruntovnici u sudu, a u općini se vodi korisnik zemljišta, u RS su to spojili“, kaže Selimović. No, treba imati na umu da se porez ukida i u pojedinim evorpskim zemljama, a posljednji takav slučaj izglasan je u Mađarskoj, u kojoj od 1. septembra ove godine općine više neće moći da naplaćuju ove dadžbine. 

Porez nije nužda, ali zaštita jeste

Porez nam možda nije ni nužan, ali zaštita poljoprivrednog zemljišta jeste, a ona podrazumijeva sistem mjera prevencije i sanacije kojima se omogućava sprečavanje neželjenih posljedica i uklanjanje oštećenja nastalih na poljoprivrednom zemljištu. Zakonom o poljoprivrednom zemljištu FBiH jasno je definirano šta podrazumijeva njegova zaštita:

"Zaštita poljoprivrednog zemljišta od gubitka raspoloživih površina i nenamjenskog korištenja provodi se kroz obavezu vlasnika, zakupca ili drugih korisnika da moraju: obrađivati poljoprivredno zemljište na propisan način, prilagoditi poljoprivrednu proizvodnju propisanim standardima, koristiti metode primjerene zemljištu, sprečavati sabijanje, erozije i zagađenje zemljišta, te osigurati plodnost i produktivnost zemljišta."

Od navedenih, značajnu ulogu imaju: plodnost tla, upotreba održive poljoprivredne prakse i zaštita vodnih resursa. Međutim, kontrola plodnosti u FBiH se provodi sporadično, uglavnom su to poljoprivredni proizvođači koji se bave isključivo poljoprivrednom proizvodnjom ili poljoprivrednici koji imaju potrebu za ostvarivanja poticaja u proizvodnji.

"Da bi se primijenila sistemska kontrola plodnosti tla, potrebno je da se uspostavi saradnja sa Federalnim i kantonalnim ministarstvima preko RPG-a sa Zavodom i na taj način zajednički kroz redovnu kontrolu plodnosti tla vodila evidencija. Mi smo kao Zavod tražili da se uvežemo na zajedničku bazu na nivou Federacije pa i kantona i dalje stojimo na raspolaganju", rekao nam je Salčinović, potvrdivši time da ustvari ne postoji relevantna evidencija o plodnosti tla.  

Sistemska kontrola plodnosti podrazumijeva skup mjera kojima se vrši utvrđivanje stanja plodnosti i izrada planova za gnojidbu gajenih kultura kako bi se uz optimalnu gnojidbu ostvario adekvatan prinos, a da pri tome ne dođe do zagađenja okoliša. Jasno je da se kod nas ona ne provodi!

Kad već nadležni neće - zašto društvo ne forsira obrađivanje svih obradivih površina, ili jednostavnije rečeno - provedbu zakona? Šta mislite o tome - izjasniste se u anketi isod teksta!