U vjenčićima, koji se pletu za praznike da bi zaštitili kuću, tor ili štalu od nevidljivih zlih bića, kod poljoprivrednika uvijek se nalazi i po malo celera, za "zlu ne trebalo".
Rastao je od Azije do sjeverne Afrike, do Sredozemlja, Evrope i Engleske na pustim i močvarnim područjima, bio je poznat u najstarija vremena kao moćna ljekovita i začinska biljka kojoj su pripisivana maltene čarobna dejstva. U starom Egiptu bio je nezaobilazan u pogrebnim vijencima (tako je i nalažen u grobnicama faraona).
U antičkoj Grčkoj, Homer opisuje polja Odisejevih lutanja kao "prekrivena celerom i ljubičicama". Antički Rimljani cijenili su ga kao ljekovitu biljku. Pominje ga francuski fitoterapeut Moris Mesek navodeći da je još u srednjevjekovnim knjigama i starim narodnim poslovicama bio poznat kao lijek, posebno za jačanje, i ističući da mu poljoprivrednici pripisuju snažna afrodizijačka svojstva.
Spominje ga Tolkin u "Gospodaru prstenova" kao biljku sposobnu da izraste čak i na spaljenim opustošenim područjima. Popularan je i u kineskoj tradicionalnoj medicini kao sredstvo za regulisanje visokog pritiska. U pitanju je naravno celer, Apium graviolens, kako su ga zvali Rimljani u davna vremena.
Ova dvogodišnja ili višegodišnja biljka iz porodice štitarki ima zeljasto stablo visine do 80 centimetara, sjajne tamnozelene listiće, korijen vretenast ili gomoljast i bijele cvjetove koji cvjetaju od jula do septembra. Listići idu u supu ili u salatu, ali, korijen je najvažniji dio biljke, oštrog začinskog okusa, zahvaljujući biljnim uljima (terpenima). Kad se skuha, okus postaje blag i prijatan. Upravo ovaj korijen štiti od bakterija, gljivica i virusa, po čemu je i postao poznat.
Najviše ljekovitih sastojaka nalazi se u svježem iscijeđenom soku iz sirovog korijena, tu su svi vitamini B kompleksa, C vitamin, A i E vitamin, kalcijum, natrijum, alkaloid apiin, aspargin i eterično ulje. Jedenjem celera i pijenjem soka, svi ovi blagotvorni sastojci djeluju antibakterijski i antimikotički na usta, grlo, želudac i crijeva, pomažu stvaranje žuči, pročišćavaju mokraćne puteve i cio organizam.
Sjeme celera je tradicionalni narodni lijek protiv artritisa u Engleskoj i Australiji. Celer ublažava prehlade i zapaljenja, simptome artritisa, astme, reume i bronhitisa. Jača imunitet, naročito tokom zime. Snižava holesterol. Smanjuje rizik od pojave dijabetesa i bolesti srca.
Mjere opreza kad je u pitanju konzumiranje ovog povrća su neophodne kod trudnica, dijabetičara i bubrežnih bolesnika, a alergija na celer, iako rijetka, može da se pojavi i poslije jedenja skuhanog korijena, jer se alergen ne uništava kuhanjem.
Od 16. vijeka, celer se gaji kao kultivisana biljka, simbol je veselja i luksuza i omiljeni sastojak čorbi i salata. Mnoga narodna imena pokazuju koliko je cenjen: ak, červez, opih, selen, zelen, zelena, selenin. Ušao je i u pjesme, na primjer, "ajde Kato, ajde zlato, ajde sa mnom celer brati". U Bačkoj djevojke pjevaju "ogradi se, dragi, od sela selenom", to jest, ne slušaj ogovaranja.
Za uspješan uzgoj celera, nekoliko mjera primijenite u jesen
Posebnu zanimljivost predstavlja vjerovanje, veoma staro, da je celer afrodizijak. Savremena istraživanja pokazuju da zaista sadrži jedan hormon, androgen, za koji se sumnja da utiče na privlačnost muškaraca - međutim, kako su ljudi iz davnih vremena mogli da znaju za to? Iz srednjeg vijeka potiče recept u kome se pijetlove krijeste kuhaju dok ne pobijele i onda poslužuju sa celerom i sokom od limuna, kao "provjeren način" za jačanje, a francuski kuhari ostavili su poslovicu "ni put do Rima nije težak zbog celera i ljubavi".
U vjenčićima, koji se pletu za praznike da bi zaštitili kuću, tor ili štalu od nevidljivih zlih bića, kod srpskih poljoprivrednika uvijek se nalazi i po malo celera, za "zlu ne trebalo".
Tagovi
Autorica