Za uspješan uzgoj celera, nekoliko mjera primijenite u jesen

Celer, Apium graveolens L., je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice Apiaceae. Gaje se tri varijeteta: korjenasti (A. graveolens var. rapaceum), lisnati (A. graveolens var. secalinum) i celer rebraš (A. graveolens var. dulce). Za ishranu se koristi zadebljali korijen, list i zadebljale bijele lisne drške, a značaj ove povrtlarske kulture ogleda se u visokom sadržaju proteina, masti, vitamina, te bogatstvu mineralnim materijama (kalcijum, kalijum, magnezijum, hlor).

Po biološkim osobinama vrlo je sličan mrkvi, ali bolje podnosi niske temperature, i od -5°C. Klija na 3-4°C, dok je optimalna temperatura za rast i razvoj oko 20°C, uz relativnu vlažnost zraka od 70-80 posto i vlagu zemljišta od 70 posto PVK.

"Uslijed nedostatka vlage u zemljištu korijen puca i ogrubi, te je potrebno gajiti celer uz redovno zalivanje", navodi savjetodavac, Milica Veletić, iz Poljoprivredne savjetodavne službe RS.

Sorte celera

Korjenasti celer ima zadebljali korijen pljosnate, okrugle i kruškaste forme, sa mnoštvom razvijenih žila u donjem dijelu, čija brojnost i razvijenost zavisi od načina proizvodnje.

"Ukoliko je proizvodnja iz rasada korijen ima veći broj žilica, koje su tanje i kraće, dok pri direktnoj sjetvi formira manji broj korijenovih žilica, koje su razvijenije i prodiru dublje u zemljište", dodaje savjetodavac. 

Konzumni dio predstavlja razvijena srčika bijele boje, a razlikuju se tri kategorije krupnoće zadebljalog korijena, što je sortna odlika (sitan, srednje krupan i krupan). Konzistencija mesa treba da je sočna, a cijela biljka ima karakterističan miris i aromu, što potiče od specifičnih eteričnih ulja.

Lisnati formira razgranat i žiličast korijenov sistem, koji karakteriše mnogo tankih isprepletenih žilica, koje se uglavnom šire horizontalno u gornjem oraničnom sloju. Celer rebraš se odlikuje žiličastim korijenom, sa određenim brojem jačih žila, koje više idu u dubinu, a manje u širinu.

Tehnologija proizvodnje

Celer se gaji slično kao mrkva i peršun, s tim što zahtjeva zemljišta bogata organskom materijom, duboka, humusna i strukturna, sa pH oko 6,5. Na zemljištima siromašnim humusom, u jesen prije oranja potrebno je zaorati zgorjeli stajnjak u količini od 30-50 t/ha.

"Polovina fosfornih i kalijumovih đubriva se unosi u jesen, trećina fosfornih i kalijumovih đubriva i polovina azotnog pred sjetvu/sadnju, a ostatak u vidu prihranjivanja", ističe Veletić, dodavši kako se celer se gaji u plodoredu, a dolazi na prvo mjesto ili na drugo poslije kultura koje su obilno đubrene organskim đubrivima. Dobra je predkultura jer ostavlja zemljište strukturno.

Obrada zemljišta je, kako navodi ova stručnjakinja, na dubini od 20-30 cm u jesen, dok se u proljeće obavlja predsjetvena priprema zemljišta. Kvalitetna obrada omogućuje brzo nicanje i ukorjenjivanje pri uzgoju iz rasada.

Direktna sjetva

Celer može da se proizvodi direktnom sjetvom, ili iz rasada, što je češće. Sadnja se obavlja od polovine maja do polovine juna kada je zemljište toplo. Sadi se u fazi 5-8 listova i to u redove na rastojanje 40 h 25-30 cm. Rebraš se sadi na rastojanje u redu od 30-40 cm, a lisnati gušće na 12-25 cm. Pri proizvodnji direktno iz sjemena, sjetva se obavlja krajem marta i početkom aprila.

"Kao najvažnija agrotehnička mjera do zatvaranja redova, je međuredno kultiviranje, obavezno poslije prihranjivanja i zalivanja. U posljednjem okopavanju vrši se zagrtanje sve do lisnih drški što utiče na kvalitet korijena", navodi savjetodavac uz napomenu da je ovo biljka koja zahtjeva redovno zalivanje, jer u suprotnom, neravnomjerno navodnjavanje dovodi do obrazovanja drvenastih vlakana u zadebljalom korijenu, što smanjuje kvalitet i tržišnu vrijednost.

Prihranjivanje je neizostavna agrotehnička mjera. Ima dugu vegetaciju i stvara veliku lisnu masu i zadebljali korijen, pa troši mnogo hraniva. Prvo prihranjivanje se, prema riječima Veletić, obavlja u fazi 3-4 lista, odnosno poslije sadnje, a drugo ostatkom azotnog đubriva u fazi obrazovanja zadebljalog korijena. Dobro reaguje na folijarnu prihranu, naročito u fazi razvijene rozete, i to tečnim đubrivima bogatim mikroelementima. Suvišak azota dovodi do pojave šupljikavog korijena, a nedostatak kalijuma smanjuje otpornost prema bolestima.

Najčešće bolesti

Najčešće bolesti celera su krastavost korijena, pjegavost lista, trulež korijena. Potrebno je koristiti zdrav sadni materijal, i sprovesti sve preventivne mjere kako ne bi došlo do pojave bolesti.

"Celer se za zimsku potrošnju vadi krajem oktobra, prije pojave jakih mrazeva. Rebraš se bere odsijecanjem listova, od polovine septembra do kasne jeseni, ostvarujući prinos od 15-20 t/ha. Kod korjenastog prvo se odsijecaju listovi, a zatim se vadi korijen, od početka oktobra do jačih mrazeva", ističe savjetodavac.

Prinos korijena je 25-35 t/ha, a listova od 10-15 t/ha. Berba listova kod lisnatog celera se obavlja 2-3 puta u toku vegetacije, gdje je poslije svake kosidbe ili odsijecanja listova usjev potrebno prihraniti azotnim đubrivom i dobro zaliti. Prinos lista je oko 10-20 t/ha.