Lolo iz maslinarske prijestolnice BiH - Bakini kolači su dobri, ali ulje nije

Kažu da Broćanac Josip Matić, poznatiji kao Lolo, zna samo za rekorde i pobjede kad je riječ o maslinama i ulju. U Bosnu i Hercegovinu je donio mnoge medalje i sasvim sigurno popularizirao maslinarstvo, posebno na jugu. U ovom neumskom selu, čuva stabla stara više od stoljeća, pa i dva, ko će znati kaže kada je to posađeno.

On je jedan od najnagrađivanijih hercegovački maslinara, a sve je kaže počelo spontano. Znanje je sticao tokom studiranja u Dubrovniku, tek poslije rata se vraća u rodno selo gdje je svaka kuća imala maslinu, ali "onako, radi ukrasa".

"Krajem devedesetih sam vidio da se nešto dešava oko maslinovog ulja, da je to dobro, zdravo... Mi smo to onako prije pravili, imali smo i neki starinski mlin za preradu, evo ga i dan danas tu, nekada je radio uz pomoć konja", priča Matić. To je jedan od dva mlina koja su bila u Hercegovini u novije doba, od 50-tih godina prošlog stoljeća. Spominje se i jedan od prije 2.000 godina kod Čapljine, a iznad Stoca su također pronađeni ostaci mlina za preradu maslina.

Za razvoj maslinarstva u ovom kraju, u neku ruku je "krivac" i dubrovački agronom pokojni Pavle Bakarić, kojeg Lolo pronalazi nakon što je pročitao da je on neki znalac i dovodi ga u selo. Skupilo se što je bilo domaćina da posluša savjete, a učitelj nimalo blagonaklon. 

"Prvo nam je rek'o da su nam masline zapuštane, da mi ništa ne radimo, ali kaže imate sreću što niste to đubrili, jer imate zdravu zemlju, biljke, niste je trovali nikakvim gnojivima i onda smo mi njega poslušali i krenulo je tako", prisjeća se Josip i kaže nam da sačekamo dok natoči ulje mušterijama, stalno dolaze.

Seoska slava

Godine 2003. povezao se s maslinarima u dubrovačkom kraju i po prvi put odlazi na skup gdje se ocjenjivalo ulje da vidi kako ide taj proces. Na isti događaje se vraća godinu kasnije sa svojim uljem i osvaja prvu medalju.

"To se tada zakoturalo, mediji su objavili da je u Hercegovinu otišla zlatna medalja za maslinovo ulje, a niko nije ni znao da ih tada ovdje ima. To je bilo sporadično, više se sadila za ukras oko kuće", kaže Josip.

Bio je to poticaj za čitavo selo. Masovno su domaćini počeli saditi masline, a Lolo kao proslavljeni Broćanac nastavlja ići po takmičenjima. Iz Italije donosi nagradu Oro dei due mari - Zlato dva mora. Onda je počeo zagrebački festival, odakle se vraća s prvom nagradom u miješanim sortama, i tako do danas ostaje u samom vrhu na svim takmičenjima gdje se pojavi. Malo se, kaže, umorio od dokazivanja, ali ipak ne odustaje.

"Jednom sam slao i u Italiju na Svjetski vodič maslinovih ulja gdje su nas uvrstili kao jedine iz BiH i sad se trudimo da nastavimo dalje i dobacimo do Amerike. Sve to košta, nismo mi imali ni neke poticaje do skora, a treba dosta sredstava, pogotovo za takva takmičenja u svijetu, to je luksuz", dodaje.

Negodovanje seljana

Mada, nije sve glatko teklo kao u priči. Bilo je problema sa starijima, bakama i strinama, nisu željeli promijeniti svoje metode pravljenja ulja pa je Josip donio nagrađeno ulje da probaju. Rekli su mu 'auu, šta je ovo, nije to ulje', gdje je naše ulje", prisjeća se ovaj domaćin, što ga asociralo i na prvo vlastito kušanje kvalitetnog ulja u Šibeniku, kada je tek počeo posjećivati manifestacije.

"Dali su nam da probamo ta ulja nagrađivana, to je bila fantazija ukusa. A na kraju stola je bio tanjir pored kojeg je pisalo loše ulje, kad sam ga probao proradila mi je memorija u glavi – pa to je ono ulje što sam ja jeo kao dijete i skoro do tada. Znači mi smo ga jeli, ono je bilo tako kakvo je, za bolje nismo ni znali", kaže on, dodavši kako mirisi bude sjećanje te da ono od bake miriše na užeglo.

Ističe i detalj koji je jednom prilikom pročitao, ne sjeća se gdje - Bakino ulje nije u modi, bakini su kolači dobri, ali ulje nije dobro. A bilo je kaže još lošijeg od onog koje su nekada jeli, od njega su pravili sapun na selu. Bake su imale svoju formulu, valjalo se sve iskoristiti, zvali su ga muljka. Ulje, pojašnjava, traži visoku tehnologiju i zaštitu, treba ga čuvati u tami, ne na svjetlu, u prostoriji od 15 stepeni Celzijusa, to je idealno, a ne gdje je toplo, to su sve neki detalji koji utiču na kvalitet.

Maslina u kršu

Josip, s bratom Perom Matićem, brine o 400 stabala masline u svom voćnjaku. U pripremi je još 100 sadnica. Neka od stabala su stara i po 100, pa i 200 godina, a sadili su ih njihovi djedovi i pradjedovi. Dio njih su morali presaditi zbog izgradnje ceste, a dio je uništen.

"Nemamo mi dovoljno ni zemlje, ovdje u kršu, nije to ledina pa iskopaj rupu i posadi maslinu, treba to iskrčiti. Naslijedili smo sortu Oblicu i bila je poneka kao oprašivač, zvali su se Piculja. Kasnije smo sadili svašta istarsku bjelicu, lastovku i Pendolino. One su malo nesigurne, jedne godine rodi druge zakaže, pa smo odlučili da sadimo ove što svake godine daju rod pa koliko-toliko kao ova Leccino".

Nije on baš za ova krška područja, kaže, više je za duboku zemlju, ali ima i ovdje njiva. Masline na preradu vozi preko granice, u mjesto Topolo u dubrovačkom primorju. Dozvoljavali su kaže graničari "da to pregoni preko, pošto ovdje nije bilo prerade".

Hercegovina povećala broj stabala maslina za gotovo 15 puta

Prepričavajući svoja saznanja ističe da maslina dalje bolje ulje, odnosno kvalitetnija je, kada su uslovi u kojima se uzgaja na granici, ni loši a ni dobri. Ona se tada bori s prirodom i daje najbolje plodove, kao i ljudi, "najbolji su kad im nije sve potaman". On je i predsjednik Hercegovačku udrugu uljara maslinara - HUUM, koja okuplja maslinare iz FBiH i RS, tako da je to udruženje čitave Bosne i Hercegovine. Na osnivanje ih je potakao, kaže direktor Agromediteranskog zavoda u Mostaru, Marko Ivanković. Dodaje kako će maslinari zajednički ići u pravcu zaštite geografskog područja, kvalitete, tako da se vidi da imamo ulja u tradiciji.