Vrijedna gljiva je produkt prirode pa ima sezona kad ih ima manje, nekad više. To je poput lutrije, čuli smo u Muzeju tartufa porodice Karlić.
Početkom proljeća počinje sezona lova, odnosno traženja i branja tartufa u Istri, koja traje sve do kraja kalendarske godine. Naime, dok crni, a ondje se izlovljavaju tri vrste, raste u šumi cijelu godinu, onaj vrijedniji, bijeli, čija je cijena lani dostizala četiri do pet tisuća eura po kilogramu, raste samo od jeseni do kraja godine.
Porodica Radmile Karlić iz hrvatskog sela Paladini se preradom ovih vrijednih gljiva, uz organizirano traženje za turističke grupe, bave već 15 godina, pa danas imaju dobro uhodan posao s čak 500 restorana širom sveta. Iza uređene degustacione sale stoji pogon s 12 zaposlenih od prerade, restorana do lovaca na iste, pa još pet do šest sezonskih radnika.
Cijena svježeg crnog kreće se trenutno oko 700 eura. U ljetnjem periodu cijena mu padne na 200-300, a u zimskom naraste na čak 1.000 eura po kilogramu. To u prvom redu zavisi ima li ih u ponudi u Italiji, ističe naša sagovornica, koja je i velika zaljubljenica u tartufe jer je to veže za višesatni boravak u prirodi, a i podiže adrenalin.
"Radi se o iskonskom lovu, jer nikada ne znate na šta ćete i gdje naići, ali skoro uvijek nešto nađemo", otkriva ona.
Belom tartufu odgovara više kiselije zemljište, dok crni obitavaju u okolnim brežuljcima hrastove šume, nedaleko od njihovog sela, gdje prevladava više ocijedno tlo. Mikroklimatska ravnoteža vrlo je važna, a bitno je da u maju padnu dovoljne količine kiše. Kada tartuf, koji živi u simbiozi sa korijenom stabla, dosegne svoju potpunu zrelost (koja je nezavisna od veličine), počinje da ispušta specifičan miris. Pa je tako moguće po istome mjestu proći bez uspjeha nekoliko puta, dok će ga već dan-dva kasnije dobro istreniran pas nanjušiti.
Ali, potrebno ih je vaditi iz zemlje vrlo pažljivo, kako bi se što manje oštetio kako željeni ulov, tako i korijen stabla.
"Lovci su svjesni vrijednosti šume, te brinu o njima, pažljivo zakopavajući rupe kako bi budućim tartufima, koji su zahvaljujući životinjicama koje šire mikorizu skloni izrasti na istom ili bliskom mjestu, omogućili zaštitu od svjetlosti", objašnjava Karlić.
Bijeli su rjeđi i skuplji, a skladno veličini, svrstavaju se od treće do ekstra klase (džokeri). Cijena im dostiže i 5.000 eura za kilogram, a za razliku od crnih, zasad nema dobrih rezultata u njihovom uzgoju u šumi.
Porodica se, uz lov i preradu, odvažila i na sadnju plantaža 3.000 hrasta i lješnika s micelijskom crnog tartufa, koji su prve rezultate dali tek šest godina nakon sadnje. Plantaže su smještene uz prirodne stoljetne šume, kako bi se postigao što veći prirodni balans zemljišta i mikroklime.
Pokušat će da proizvedu i beli tartuf, čije su sadnice naručili, a sadnja je u planu ove godine. Prvi rezultati očekuju se za osam do deset godina, iako smo čuli da su ih u Italiji dobili već za šest.
Među 200-njak registriranih lovaca na tartufe u Istri je i Sani Sirotić iz obližnjeg sela Pengari, kojeg smo zatekli kod pasa u velikom dvorištu kušaonice porodice Karlić. Tamo je bilo u čistim kavezima osam pasa, različite pasmine, ali svi u dobroj kondiciji, iako su dva "lagotića", kažu, već u poznim godinama i uskoro će u zasluženu penziju.
Najpoznatija rasa za ovu vrstu lova su Lagotto Romagnolo.
"Ljudi obično pitaju koja je najbolja vrsta pasa, ali najbolja ne postoji", naglašava Sirotić iz obližnjeg sela Pengari, opisujući ove pse kao rasu jako dobrog "nosa", koji se ne linjaju i pretežno koriste iako su i druge pasmine, kao i one mješane jako dobri lovci.
Lagotići, otkriva nam dalje, nisu samo za ovaj lov. U jednom leglu imate tek jednog ili dva za tartufe jer je ključan dobar njuh kojeg imaju i svinje, ali je njih, dakako, teže dresirati.
"Što se tiče Lagotta, oni su možda jedina pasmina koja može doživjeti 15 godina i još uvijek raditi svoj posao u šumi u potrazi za tartufima", zaključuje Sirotić.
Tagovi
Autor
