Gdje je stao Smail, nastavio Hazir - vlašićka pramenka i sir nadaleko poznati

Vlašićki sir spada među najbolje bijele sireve koji se proizvode u Bosni i Hercegovini. Prave ga stočari okolnih sela planine Vlašić, koji su ga nekada uglavnom donosili i prodavali u Travniku, pa otuda se on još zove i travnički. 

Danas ga pokušavaju napraviti diljem zemlje, ali i regiona, no specifičnost ovog sira nije samo u metodi pripreme nego ona dolazi iz samog mlijeka, odnosno ispaše ovaca raznolikim biljem koje raste na ovom podneblju. Lokalci kažu da je autentičan nemoguće napraviti. 

Od Vlašića do Čačinaca

Porodica poznatog stočara, i prema ocjenama lokalnih sajmova najboljeg proizvođača vlašićkog sira, Smaila Sefera, živi isključivo od prodaje sira, janjaca i rasplodnih ovnova. Njihovo stado trenutno broji 130 grla, jer preko zime ne mogu više držati.

"Ne nomadimo, prije smo hodali ljeti, bili smo po Kupresu, Glamoču, Duvnu, držali smo po 1.500 ovaca tada", priča Smail, koji se prisjeća i kako je nekada sa stadom često pohodio Čačince, na padinama Papuka u Hrvatskoj. 

Sa sjetom se ovaj nekadašnji pastir sjeća i kada je šest godina, nakon ratnih dešavanja, proveo na Kupresu s 300 ovaca, to su kaže bile "godine za pamćenje", a pomogle su da učvrsti stara i stekne nova poznanstva. Tako je njegovo imanje i danas nezaobilazna stanica brojnim građanima susjednih država. 

"Ja sam poznat, dojdu ljudi kupe za rasplod od mene, onda sir, sve su narudžbe i vikend naselje ima, uglavnom na kućnom pragu što god proizvedem prodam. I tu je malo cijena bolja nego da nekuda nosam. Imamo i krava, pa kombinujemo, kad ovce se prestanu musti, onda krave imaju", priča nam.

Šta je zajedničko siru, bilju, Ivi i Ćiri, a nisu veziri?

Brojna nagrade i plakete svjedoče i kvalitetu njihove proizvodnje. Smail je proglašen i za najsretnijeg prodavca u Repovcima kod Konjica. "To je jedno veliko selo ovčara, i oni su od mene uzimali rasplodne ovnove i kažu da su najviše proizveli oni što su od mene kupovali", dodaje uz opasku da nema sajma i vašara odakle nisu donijeli neko priznanje. 

Dubska ovca - otporna i čestita

Genetika je dubska ovca, poznata i kao travnička ili vlašićka pramenka, u regionu je zovu i bosanska pramenka, što je inače najkrupniji i najrasprostranjeniji soj na teritoriji BiH. Ovce daju od 70 do 130 litara mlijeka. A, vjekovima je uzgajana u siromašnim uvjetima hranidbe i smještaja. "To je ovca jako otporna, čestita, snalazi se za ishranu, nije lijena sigurno", potvrđuje ovaj iskusni stočar.

Kao travnički brend, ova ovca se proširila i u susjedne zemlje. Ranih 90-tih, procjenjuje se da je u Hrvatsku stiglo oko 10.000 grla vlašićke pramenke, a u Srbiji ih je duplo više, što nisu zanemarive brojke. "Mnogi veliki stočari koji su ovdje živjeli, su odselili u Hrvatsku i Srbiju i odveli svoja stada, a uzimali su redovno ovnove od nas i tako je to išlo dalje, po bivšim republikama", svjedoči Smail i napominje da se dobrosusjedski odnosi i danas poštuju. 

Iako mnogi prodaju sir pored ceste, porodici Sefer, mušterije dolaze na vrata. To su, kažu, stari poznanici koji sa sobom vode i nove kupce. "To su ‘veliki ljudi’, fakultetski naobrazovani, doktori, inženjeri, dođu da kupe sira i onda kad vidi da je dobar, on sam tvoj proizvod sve dalje širi", naglašava i dodaje da je svoje iskustvo prenio na sina Hazira. On je zadužena za glavne poslove, a oko pripreme sira brine se nevjesta Selvedina. 

Samo žene prave sir

I ona je iz porodice koja ima ovce, pa je od svoje, ali i suprugove majke naučila sve taktike. Sir koji ona pripremi, na sajmove i vašare nose Smail i Hazir, pojedinačno se prijavljuju i zanimljivo je da se nerijetko njih dvojica smjenjuju na prvom i drugom mjestu u izboru najboljeg vlašićkog sira.

"Nismo mogli oba dobiti prvo mjesto...Godina već ima, kako smo prvo-drugo mjesto, a žene su kod nas uvijek pravile sir, malo koji muškarci su pravili", kaže najstariji član porodice napomenuvši da na ovim manifestacijama ne kriju sposobnost nevjeste te da su higijena i urednost najvažniji. 

Tajna najboljeg sira je, kako ističe, smještaj i održavanje. Ne podnosi sparnu prostoriju i vrlo je važno sirište, a oni koriste vlašićku maju. Na vrijeme se mora staviti sirište, ali i dobro ocijediti te paziti da ne ukisne, jer onda dobija drugi okus. Posuđe koje se koristi, mora biti dobro oprano, jer ostaci kiselog mlijeka također mogu uništiti proizvod. 

Kilogram ovčijeg sira u ovom domaćinstvu košta 13 maraka, a kravljeg osam. Kada je riječ o janjcima prodaju ih po sedam i osam maraka, žive vage. Oni za priplod su malo skuplji je za tu namjenu ostavljaju "ekstra materijal". Imanje porodice Sefer nalazi se u Gostilju, naselju udaljenom na desetak minuta vožnje put planine iznad Travnika. 

Kompletnu posjetu ekipe Agrokluba Travniku, možete pogledati i u videu: