Velaga Osmanagić: Niko više ne koristi vodenicu, svi kupuju gotovo brašno

Nekada je u gornjevakufskom selu Voljice svaka bogatija kuća imala svoju vodenicu, uz rijeku Voljišnicu i njene pritoke su bile nanizane jedna do druge. Razvojem tehnologije, te pojavom bugojanskog giganta Mlinpek-a vodenice su se počele gasiti. Poljoprivrednici koji su sijali žitarice, gotov proizvod su mijenjali u ovom velikom mlinu za brašno, pa im vodenica više nije bila potrebna. Jedina ispravna na ovom području je opstala vodenica Velage Osmanagića. Vodenica se nalazi u blizini njegove porodične kuće, napravljena pored obližnjeg  potoka. U blizini nje se nalaze ostaci još dvije vodenice.

"Prije je svaka porodica imala svoju vodenicu, i koristila je za svoje potrebe. Žitarice su se uzgajale na velikim površinama zemlje, danima bi se radila vršidba, ali toga više nema. Moja vodenica je u dobrom stanju, ali je ne pokrećem zato što nemam šta da meljem. Svi kupuju gotovo brašno",  kazao nam je Osmanagić.

Velaga Osmanagić: Bojim se da će i moja vodenica propasti

Osmanagić dodaje, da on ima 75 godina i da ne pamti kada je vodenica izgrađena, u ratu je bila oštećena, ali je ubrzo popravljena i osposobljena za rad. Ponovno ju je renovirao 2011. godine, ali je razočaran zato što mladi nisu zainteresovani za rad na njoj i strahuje da će i ona propasti kao i ostale.

Emir Zjajo diplomu zamijenio poslom mlinara, pokrenuo vodenicu i nastavio stogodišnju tradiciju

Dolaskom na njegovo imanje, pogled će vam privući ukrasi za cvijeće, te imitacija mlina i kovača, u blizini je i mali plastenik, sve ovo je Velaga napravio svojim rukama, da prekrati vrijeme. U svom vlasništvu ima i sušaru za voće, koju koristi po potrebi, a i to slabo, jer se slabo traži sušeno voće. Svojim rukama je napravio muzičke instrumente, gitaru, gusle i frulu od drveta, pa u ljetnim danima sjedi pred kućom svira i pjevuši. Unazad par godina, uzgajao je i koze, koje je čuvao po obližnjim brežuljcima, ali više nije u stanju da se za njima "vere po brdima", pa ih je rasprodao.

Danima se vršilo i viharalo žito

Čuva on i stare slike, i rado se prisjeti starih vremena i običaja, prepričava ih do u detalje, vidno žaleći za njima.

"Nema više starih običaja, ni ljudi koji drže do njih, sada je sve moderno, ovi mladi i ne znaju za vodenice ni sušare, a kamoli kako se to koristi. Kad smo mi bili mladi, sadilo se dosta žitarica, pa se danima vršilo i viharalo žito. Svi smo pomagali jedni drugima, a kad dođe red za mljevenje, tad je vodenica bila pravo bogatstvo. Ko ju je imao prvo je mlio svoje , a onda od drugih. Ko nema, on je čekao po nekoliko dana da dođe na red na tuđoj vodenici", prisjeća se Osmanagić.

Nadamo se kako će ovo tradicijsko bogatstvo ipak potaknuti one koji imaju smisla baviti se seoskim turizmom u kojem, u našoj zemlji, leži velik potencijal i bogatstvo.