Koji su uzroci polijeganja pšenice i je li sada moguće riješiti problem?

Polijeganje strnih žita (pšenica, ječam, raž, ovas, tritikale), a naročito pšenice, javlja se u toku porasta u stablo (vlatanja), a najviše od klasanja do sazrijevanja pravih žitarica. Šteta uslijed polijeganja ogleda se u slabijoj oplodnji cvjetova biljaka, slabijem dotoku hranljivih materija iz vegetativnih u generativne organe, kao i jačem napadu patogenih gljiva, koje takođe mogu biti jedan od uzroka.

Šta su uzroci?

U pregustom ili prebujnom usjevu biljke se guše, zasjenjujući jedna drugu. Da bi izložile lišće svjetlosti, biljke se izdužuju, uslijed čega donje internodije (članci) ostaju tanke i neotporne, nedovoljno snažne da drže biljku sa plodovima ili čak bez njih. Najmanji mehanički uticaj, poput vjetra, grada ili kiše, dovoljan je da izazove polijeganje.

Kako ne bi došlo do ove pojave potrebna je sjetva na određeno rastojanje, najbolje pneumatskim sijačicama, kako bi biljke dobile dovoljan svjetlosni i hranidbeni prostor.

Osim nedostatka svjetlosti, kao uzroka polijeganja, javlja se jednostrana i pretjerana ishrana azotom. Biljke obilno hranjene azotom bujno rastu i jače se bokore. Bujan porast uslovljava stvaranje dugih ćelija sa tankim zidovima u donjim internodijama (člancima), koje zbog toga nisu u stanju da drže stablo sa klasovima ili plodovima.

Sprječavanje ove pojave, moguće je unošenjem, naročito prihranom, odgovarajuće količine azota, određene potrebama usjeva pšenice i drugih žita na osnovu rezultata agrohemijske analize zemljišta i korištenjem N-min metode.

Loša obrada zemljišta je čest uzrok polijeganja strnih žita. U plitko i slabo obrađenom zemljištu, korijen se razvija neposredno ispod površine zemljišta. Zemljište se poslije kiše razmekšava, te nije u stanju da drži biljku sa klasovima, a naročito plodovima.

Obrada zemljišta u našim uslovima, treba da bude dovoljno duboka, radi akumuliranja vlage u zemljištu i time stvarajući uslove za dublji rast i razvoj žiličastog korijenovog sistema biljaka.

Pored navedenih, prirodne nepogode (jak vjetar, kiša, grad), također su jedan od uzroka polijeganja žita u periodu porasta u stablo, klasanja i formiranja plodova.

Savjeti za sprječavanje

U borbi protiv ove pojave treba otkloniti sve uzroke koji dovode do nje. Najvažnije je izabrati sortu otpornu na polijeganje u odgovarajućim agroekološkim uslovima, odnosno izabrati sorte nižeg i čvršćeg stabla. Sjetvu žita obaviti na vrijeme i u redovima, a ne rasturati sjetveni materijal ciklonima. Nastojati da se dobije usjev određene gustine, tako da svaka biljka dobije dovoljno svjetlosti.

Sjetvu omaške napustiti, jer je ona jedan od uzroka. Jednostrano đubrenje žita azotnim đubrivima i njihovo unošenje u većim dozama treba izbjegavati. Azotna đubriva treba unositi zajedno sa fosfornim i kalijumovim u pogodno vrijeme i u odgovarajućem odnosu, pogotovo u dopunskoj ishrani biljaka. Zemljište treba blagovremeno i duboko obraditi da bi se korijen snažno razvio i čvrsto vezao biljku za zemljište. Suvišna bujnost biljaka prije porasta u stablo znak je da može doći do polijeganja. Zato treba preduzeti mjere da se to spriječi.

U tu svrhu radi se drljanje i valjanje žita u bokorenju, a za pšenicu i tretiranje sa hlor-holin-hloridom (CCC), odnosno hlormekvat-hloridom (750 g/l) od bokorenja do pojave drugog koljenca, u količini jedne do dvije litre po hektaru. Ovo posljednje je direktna metoda zaštite ove žitarice od polijeganja i može se čak izvesti tretiranjem usjeva različitim inhibitorima rasta, odnosno sredstvima, koja utiču na smanjenje rastenja stabla i koja povećavaju čvrstinu internodija (članaka) biljke.

Na primjer trinexapac-etil (250 g/L) se koristi preventivno u količini primjene od 0,3 - 0,4 l/ha i ječmu u količini primjene od 0,4 l/ha u fenofazi rasta pšenice i ječma, od bokorenja do pojave lista zastavičara. Zatim, etefon (480 g/L) koristi se do pojave lista zastavičara pomenutih kultura u količini 0,75 do 1 l/ha. Postoje i drugi regulatori rasta, prvenstveno pšenice i ječma.